Geometrija tijela i pokreta...
i bol, ta nezvana gošća koja na gozbu naših osjetila dolazi niodkuda i nepozvana...
"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."
"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu."
Tin Ujević
Pokreti su živuća arhitektura prostora, a arhitektura je umjetnost. Arhitekt je umjetnik koji oblikuje prostor po zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt spoznaje i četvrtu dimenziju te uključuje prostor- vrijeme u svoje stvaralaštvo. Promatrajući djelo nekog arhitekta mi osjećamo dinamiku prostora koju je on utkao u svoje djelo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se doživi skladnost i harmonija prostora koji je stvorio arhitekt slijedeći svoje znanje i svoj talent.
Nepravilno izvođenim pokretima mi nepravilno opterećujemo tjelesne strukture i narušavamo geometriju tjelesnog prostora.
Pobjediti bol njom samom, je osnova jedne vrste, pasivne terapije koju provode specijalizirani terapeuti i imaju u tome uspjeha. Oni obrađuju bolna, napeta mjesta u mišićima dubokom masažom i na taj način opuštaju mišiće, da bi pokret ponovo dobio svoj stari obim i ritam.
Svjesnim pokretom u području boli možemo postići isti učinak, jer kad je nešto svjesno učinjeno, rezultat ostaje dugotrajniji i postaje znanje koje možemo pohraniti u pamćenje. Bol je iskustvo, a iz iskustva se uistinu može učiti.
Bol i njezin prostor bi trebalo sjediniti u pokret i osobnim ritmom oblikovati novi prostor, pa sljedeći zakone biomehanike ostvariti i pravilno opterećenje struktura tijela. Često se dogodi da u zanosu nekog lijepog trenutka, nekim ritmičnim pokretom nesvjesno pređemo prag osjetljivosti i bol nestane kao što je i došla.
Pokret, tako, postaje najprirodniji eliksir protiv boli.
"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "
studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.
A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?
U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:
"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?"
Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."
Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja. A uzrok tjelesnoj boli može biti
duševna bol...
Iz maglovitih uspomena izranja slika duševne boli. Picassova Guernika... Dora Maar svijećom ucrtava. Osjećam u lednici zaleđenu misao, a bolestan strah uranja u tkivo. Ležim u pijesku, pružam ruke ka Suncu, čujem poeziju suza, ne činim ništa, a činim sve.
Prostor vrijeme, dimenzija vječnosti i jedna mala praznina u vrednovanju. Nema me pod svodovljem ljepote. Nestajem u strahovima. Kao Babilon su moja sjećanja. Velika bijela ptica kruži nad pepelom. Noćas je vjetar odsvirao requiem svevremenu ljepote.
Nedjeljivost, Demokritova istina o atomima se rasprušuje u djeljivost postojanja.
Ugasnuo je dan, jedan od onih u kojim gnječim sjećanja, trčim uz rijeku i palim oči neba. Ova tišina nije opasnost, nije ubilačka šutnja, to je tišina koja se da dotaknuti...
Ostajem tu i nadam izronu u novo svitanje i osjećanju osjećaja mene u meni... mene ne bolje, nego drugačije, a opet iste.
Dijana Jelčić... sve drugo o osjećanju osjećaja boli u knjizi Umijeće svakodnevnog pokreta i na donjem linku...
Svijest o boliOznake: esej o boli
|
