|
Nikad nisam dobro igrala narečenu igru. Nemam srca gaziti druge, a to je sva zabava u igri. Nego, imam li još koju figuru, pomaknem nju da ne bih drugome naudila, ili, uvedem novo pravilo i stanem na isto polje umjesto da rušim protivničku figuru. Onda se i drugi tako ponašaju. I, ode sav čar prave igre.
Zapravo, jako volim pobjeđivati u igrama. Porazi me deprimiraju. Ne pokazujem ništa naizvana ali kuham iznutra. I nisam ljuta na pobjednika, ne, ne. Na sebe, uvijek.
Ali nisam mislila o tome pisati. Mislila sam spomenuti kako igra "Čovječe, ne ljuti se" nije nikakva vježba samosavladavanja. Svaki roditelj zna da su djeca i epizode uz njih vezane najbolji kušači roditeljske mirnoće. Recimo, stanete punim stopalom na neki oštar predmet na tepihu, djelić pika-slike koju je dijete trebalo pospremiti. Sređujete razne razmirice pa jedno dijete smirite, drugo rasplačete. Od tri dude varalice u posjedu, kad zatreba, ne možete naći niti onu spremljenu "na sigurno". Maleni mudrac mora obući kratke hlačice i po hladnom i kišnom vremenu jer "je ljeto". Na vrtu nije fora gaziti samo po stazama. Fora je rastjeravati mrave koji putuju u kolonama...
Poslije svega, što se dogodi? Na širok raspon kojekakvih "nevolja" već sam imuna. Rječju, majstor sam u pravom "Čovječe, ne ljuti se".
|