|
Volim bajke. Čitati. Prečitavati.
Drevne su.
Duboke su.
Poučne. Misteriozne.
Govore ako slušate. Slušam. I uvijek iznova čujem ponešto novog.
Većina se nas susrela s bajkama braće Grimm, Andersenovim bajkama i pričama, pričama Ivane Brlić-Mažuranić. A bajki, priča ima širom svijeta. Jednu dijelim s vama.
Letio gavran crn iznad širokog mora i snašlo ga nevrijeme. Bacali ga vjetrovi, zapljuskivali valovi. Utopit će se! Ali, upadne u usta nekom kitu. Padne mu u utrobu. Zatekne tamo neku djevojku, sjedi pokraj upaljene svijeće. Djevojka nemirna, u redovnim se razmacima diže, napravi par koraka, vrati se, sjedne. Gavranu se suši perje. Čudno mu je djevojčino ponašanje. Ona mu ništa ne tumači, tek ga moli da ne maše krilima da ne utrne plam svijeće. A ovaj misli, zašto ne! Mahne krilima. Nastane tama. I kit više ne pliva. Djevojka uz plam svijeće bijaše njegova duša. Kit je uginuo. Truplo isplovilo na površinu mora. Gavran se izvukao iz kitove utrobe, ispuzao van. "Tko je ubio veličajnog kita?", pitali se ljudi na obali. Gavran se odiže, pretvorio se u čovjeka, i kaže: "Evo me. Ja sam." Stadoše ga slaviti kao junaka.
(Inuitska)
|