|
Vrijeme definitivno za me ne protiče po svojoj fizikalnoj zakonitosti. U domu mojih roditelja bor smo za božićnih blagdana smještali u kutu kuhinje, točnije kutne klupe koja zatvara dvije strane stola za kojim se jelo. Tako sam se sjedeći za stolom znala ogledavati u oblini obojenih kuglica. Kad bismo bor maknuli, za njim je ostajala praznina. Tako su mi dugo trajala ta dva tjedna! Danas, bor je u mome domu nešto privremeno. Vrijeme brže teče!
Dogodi se da odem na sprovod nekome od bliže rodbine u svoju rodnu župu. Groblje je tamo smješteno na brijegu koji nadvisuje sve okolne. S njega, pogled se za vremena bez magle pruža daleko. Tu mi pogled bludi, ne volim na sprovodima gledati u rake. Gledam u daljine. Jasno mi je da kao što ne mogu uhvatiti početak svog života, niti kraj jednog života nije u tami zemlje. I vidim tako te brežuljke, šarene pravokutne njive, ograđena imanja i razmišljam. Sve je što vidim stalnije od nas. A tako smo gordi! Uvjereni u svoju moć, tražimo svoja prava, gložimo se međusobno. No, nas biti neće, za neki malen broj godina te će krajolike zaposjedati netko drugi. Jesu, generacije su vezane, čut će se o nama još neko vrijeme, no opet u konačnom vremenu nestat će nam svaki trag.
Ljudi božji, budimo si dobri! Sup(u/a)tnici smo na istom putu.
|