Nova priča xD

Noć je bila topla i slatkasti miris šećerne vate lepršao je na tankom velu vjetra što se zavijao među visokim zgradama. Ponoćno plavi plašt iznad grada bio je posut sitnim krijesnicama, najčešće zvanim zvijezdama, koje su svjetlucale u tihoj simfoniji gradske užurbanosti i žudnje za večernjim spokojem. Miris meda koji joj je obavio nosnice uzrokovao je i slatkasti okus na njezinim nepcima. Billie Sawyer još je jednom duboko udahnula i provirila iza ugla.
Osim ulične lampe oko koje su letjeli brojni komarci te stare telefonske govornice na kojoj je pisalo da je u kvaru, ulica je bila pusta. Još jednom se sakrila u sjenu svog skrovišta i naslonila na cigleni zid prekriven brojnim grafitima te provjerila ima li sve kod sebe. Zaključivši da joj treba još samo minuta da sakupi dovoljno hrabrosti za svoj pothvat, Billie se primila za privjesak u obliku križa kojeg je nosila na ogrlici oko vrata. Odmumljavši kratku molitvu koju ju je još kao djevojčicu naučila baka, sklonila je lančić unutar majice i kimnula glavom. Još jednom duboko udahnuvši, izašla je iz svog skloništa na osvjetljeni nogostup i bez ogledavanja prešla cestu.
Nadala se da nitko nije odlučio proviriti kroz prozor upravo u trenutku kad se šuljala prema svom odredištu i na taj način biti svjedokom njezinog prvog ilegalnog čina. Primivši se za grudi kako bi umirila srce koje joj je od uzbuđenje nastojalo iskočiti iz prsa, Billie se usredotočila na svoj zadatak.
Zgrada u koju se nastojala potajno ušuljati, nalikovala je trošnu nastambu prljavih prozora. Uklapala se u ostatak kvarta i nije ničime odsakala. Slovila je kao uredska tvrtka, iako nitko nije znao čime se oni zapravo bave. Rijetku su ljudi unutra ulazili, a oni koji bi se na to odvažili, djelovali su poput svakog ovdašnjeg stanovnika, iako nitko nikad prije nije vidio nikog od tih ljudi.
Billie je znala da jedino ako uđe unutra, saznat će tajnu svog postojanja. Zaključivši da je preopasno za nju da uđe unutra tijekom dana, pošto nikako nije uspjela saznati čime se oni uopće bave, Billie se odlučila na noćni posjet. Znajući koliko je to opasno i riskantno, nekoliko je puta mislila odustati.
Billie izvadi metalnu šipku iz ruksaka na leđima i klekne na pod. Prisjetila se svega što ju je brat Zachery naučio o provaljivanju kad su bili djeca. Nadala se da joj to nikad neće zatrebati, ali u ovoj situaciji se pokazalo kao prilično korisna vještina. Prilično vješto za svoj prvi put, Billie je uspjela otvoriti podrumski prozor u rekordnom roku. Podsmijehnula se zamislivši Zachovu ponosnu facu koju bi napravio da je sada vidi.
Billie se ogleda oko sebe i uvjerivši se da je još uvijek sama i to posve u sjeni uskog prolaza u kojem se nalazila, vratila je metalnu šipku natrag u torbu i procijenila širinu prozora kroz koji se trebala provući unutar zgrade. Pretpostavila je da ne bi trebala imati većih problema s uvlačenjem kroz uski prozor pošto je imala prilično vitku liniju.
Bila je niska i izgledom je podsjećala na vilu. Imala je blijedo srcoliko lice s rumenim punim usnama, a manjak boje u obrazima nadoknađivala je bademastim smaragdnim očima, uokvirenim dugim nizom gustih trepavica. Kratka crna kosa bijaše joj sakrivena ispod francuske kape koju joj je baka poklonila za prošli Božić.
Billie izvuće iz stražnjeg džepa džepnu bateriju i stavi je u usta. Potom legne potrbuše i krene se provlačiti kroz podrumski prozor. Prostorija koju je osvjetlila svojom, ne pretjerano pouzdanom džepnom baterijom, nalikovala je na skladište papira. Nasmiješila se, uvidjevši da se ispod prozora nalazi stol tako da nije morala pasti u nepoznato. Konačno ušavši unutar zgrade, Billie se morala zadovoljno nasmiješiti. Nastojeći zamisliti u glavi Charlieinu facu kad će joj sutradan pričati o svemu ovome, pretpostavila je da joj njezina prijateljica neće vjerovati ni riječi.
Sišavši sa stola, osvrnula se po prostoriji i zaključila da u njoj nema ničeg osim polica ispunjenih hrpom praznih papira. Zaključivši da je ovo vjerojatno posve normalno za uredske tvrtke, duboko je udahnula krenuvši prema vratima i izlazu iz podrumske prostorije.
Polako pristisnuvši kvaku na vratima, pažnju joj je odvratila drvena komoda s napola otvorenom ladicom. Ugrizavši se za usnicu, Billie se približila ladici i izvukla je do kraja van. Očekujući da će unutra pronaći još praznog papira, iznenadilo je kad je u ladici ugledala fascikle s imenima raznih ljudi. Nastojeći otkriti o kome radi, izvlačila je fascikl po fascikl van iz ladice i proučavala ih. Zaključivši da u njima ne piše ništa interesantno, pretpostavila je da se radi o zaposlenicima tvrtke i podacima o njima.
Vratila je sve fascikle u ladicu i uzdahnula. Naslonila se na stol iza sebe i spustila glavu. Šiške su joj zaklonile pogled, pa je rukom prošla kroz kosu kako bi je razbarušila. Odlučivši potražiti što se nalazi u ostalim prostorijama, Billie je neoprezno sišla sa stola i pritom joj je ispala džepna baterija. Baterija se potrgala i Billie se našla u tami. Ustala je da pokuša napipati negdje na podu džepnu bateriju.
„Sranje!“ zaderala se preglasno, nakon što je nogom slučajno opalila u kantu za smeće koja joj se našla na putu.
Brzo je rukama prekrila usta i snažno oslušnula u nadi da neće čuti nečije užurbane korake kako silaze stepenicama prema podrumu u kojem se nalazila. Međutim, Billie nije bila te sreće. Noćni čuvar je čuo buku u podrumskoj prostoriji i odlučio provjeriti što se događa. Billie ga je čula kako silazi stepenicama i naglo se dala u trk.
Ponovno se popela na stol i trudeći se svim silama što prije spuzati van, ozljedila je zglob. Koraci su sad bili sve bliže i Billie je mogla čuti nepoznatu osobu kako se spušta stepenicama u podrumsku prostoriju u kojoj se ona nalazila. Zaključivši da bi mogla biti u velikoj gabuli ako ne požuri, nekim čudom je uspjela izaći kroz onaj uski prozor i ponovno se našla vani na pustoj ulici. Dograbivši ruksak koji je ostavila uza zid zgrade te zatvorivši podrumski prozor, potrčala je niz ulicu. Tek kad je prešla na drugu stranu i ponovno se sakrila u sjenu dvije zgrade, uspjela je vidjeti da je netko upalio svijetlo u zgradi one uredske tvrtke preko puta.
Billie se još jednom rukama uhvatila za prsa, umirujući svoje srce kako ne bi dobila infarkt. Potom se okrenula na peti i uputila tim mračnim prolazom do suprotne ulice. Pažljivo osluškujući, učinilo joj se da čuje korake iza sebe. Previše prestrašena da bi se okrenula i istovremeno previše paranoična da bi zastala i pokušala dokučiti umišlja li sve to, još jednom dala se u trk.

Nebo iznad nje je ispreplitalo paletu boja poput slikara koji nastoji uprizoriti čitavi spektar na plavoj platnenoj podlozi. One nagužvane nakupine vate koje su se u teoriji zvale oblacima i smatrale običnom vodenom parom, izgledale su kao vrhovi štapića za uši što uljepšavaju to platno bjelinom azura. Zrak je bio slatkasti i Alice Murray je imala osjećaj kao da je okružena šećernom vatom. Osmijehnula se i još jednom podigla pogled prema nebu, a potom sumorno uzdahnula.
Njezina valovita crvenkasta kosa uokvirivala joj je srcoliko lice. Bademaste smeđe oči okruživale su duge crne trepavice i lijepo pristajale njezinoj mliječnoj puti s prirodno rumenim obrazima. U lepršavoj blijedoružićastoj suknji i bijeloj bluzi kratkih rukama, glatko je prolazila vrtom iza Gallagherova puba i razmišljala o putu koji je očeka u suton.
Odrasla je u Londonu, tom predivnom sivilu pod vječnim oblakom učestale kiše. Alice ga je uvijek zamišljala kao zastarjelu crno – bijelu razglednicu na kojoj je jedina prava boja ona crvena kojom su se dičile slavne telefonske govornice. Obožavala je tu natmurenu i sumornu sumaglicu koja je zavila u svoj vlažan svileni veo kamene bedeme velebnog grada duge povijesti.
Alice se već navikla na uobičajenu kolotečinu u koju je upao njezin život. Nakon završene srednje škole, nije si mogla priuštiti koleđ, a nije imala dovoljno dobre ocijene za stipendiju. Nije joj bilo druge nego da se zaposli. Radila je u zoološkom vrtu na odjeljenju za pingvine, brinući se da imaju hrane i budu čisti. Iako je njezina vizija bolje budućnosti sezala mnogo dalje od toga, nije vidjela izlaza iz rutine u koju se njezina svakodnevica pretvorila. Povremeno bi pomogla bratiću i njegovom bendu oko priprema za gaže kako bi zaradila za đeparac i to je bilo to.
Devetnaest godina nije joj se događalo ama baš ništa što bi je potaknulo da se trgne i konačno živne, a sad se nalazila u Dublinu u Irskoj, najdalje od doma što je ikad bila, u pubu s grupicom ljudi koja večeras planira otputovati u prošlost i to tko zna koliko daleku. Alice se sarkastično podsmijehne; nadala se da neće umrijeti zgnječena kao insekt pod ogromnom nogom nekog tiranosaura.
Odgnurnula je balerinkom kamenčić i odšetala u pub. Sunce samo što nije zašlo iza irskih brežuljaka i Alice je znala da će uskoro krenuti. Ono komešanje u dnu želudca nekako je postalo sve jače.

*****

Hayden Lynch ubacio je i posljednji komad odjeće u ruksak i potom ga zatvorio. Uz dubok uzdah kojim je nastojao prikriti poveće uzbuđenje koje je u njemu tinjalo, izvalio se na krevet s rukama iza glave. Pogled mu se slučajno zaustavio na majčinoj slici koju je držao uokvirenu pored kreveta. Osmijehnuo se, shvativši po prvi puta u životu ono što su svi dosad tvrdili: stvarno je imao njezine oči.
Razmišljao je kakav bi mu sad dala savjet da je živa. Vjerojatno nešto neozbiljno i poluduhovito s dozom zabrinutosti za njega. Jer to je bila Cassandra Lynch kakvu je on poznavao: djetinje iskrena, nadobudna i neozbiljna, ali je uvijek stavljala njegovu dobrobit ispred svoje. Hayden se još jednom osmijehne majčinoj slici i pomisli kako bi mogao svratiti u crkvu prije nego što odu tko zna gdje u tko zna koje povijesno razdoblje.
Cassandra Lynch nije bila izuzetno religiozna osoba, ali je vjerovala u Raj i Pakao. Hayden, koji je unatoč majčinom izbjegavanju crkve kao ustanove, povremeno odlazio ondje, sjetio se da bi mogao otići i zapaliti svijeću. Tek toliko da podsjeti majku kako i dalje misli na nju. Potom se podrugljivo podsmjehnuo: ma o čemu to on razmišlja? Poznavajući Cassandru, gdje god bila, ona je i dalje budno motrila na svog sina jedinca.
Hayden je podigao pogled prema storpu i kratko namignuo. „Vidimo se s druge strane, mama!“ Potom se okrenuo na drugi bok i zaspao.

*****

Jessica Duffy odgojena je kao boem i hedonist. Bila je pomalo divlja i hiperaktivna, ali zapravo neiskvarena i vječna optimistica. Oca nikad nije upoznala jer je napustio njezinu majku kad mu je rekla da je trudna, ali je zato obožavala svog očuha. Antwon Sparrow i Yvonne Duffy su se upoznali u Parizu u kavani i to posve slučajno. Yvonne se spotaknula i prolila kavu po Antwonovoj knjizi, autora Edgara Allana Poea. Nakon što mu se pokušala ispričati na francuskom, iako joj je taj jezik bio posve stran, Antowon joj je ponudio da je počasti kavom s obzirom da je svoju prolila. Ostatak je otišao niz vjetar.
Antwon je pisac, a Yvonne slikarica. Jessica je znala da je njezina majka oduvijek bila jedna od najboljih učenica, no nije osjećala grižnju savjesti što je zbog trudnoće morala ostaviti fakultet. Yvonne je milijun puta naglasila koliko obožava umjetnost i zahvalila Jessici što joj se dogodila i tako spriječila da njezin život ode u posve drugom smjeru - onom znanstvenom.
Jessica je začula kucanje na vratima i vidjela Simonovo lice kako proviruje u njezinu sobu. Lice joj se raširilo u svevremenski osmijeh koji je blistao poput dijamanta. On joj se približio i utisnuo nježan poljubac na njezine požudne usne.
Simon ju je obožavao gledati. U njezinim je očima vidio sve ono što je bilo tako daleko i sanjarski, sve ono o čemu prije nije imao vremena razmišljati. Odrastavši kao dijete u prljavom sirotištu koje su vodile časne sestre, Simon se naučio astekizmu i pokornosti. Pošto je bio najuljudniji i pristojniji od dječaka u sirotištu, časne sestre su ga nagovarale da se zaredi.
Simon, koji je čak jedno vrijeme i osjećao Božji poziv, vjerojatno bi sad bio u nekom sjemeništu da u njegov život nisu nenadano upali Fergus i Bree Gallagher. Isprva mu priča koju su mu ispripovijedali nije držala vodu, no sjetivši se očeva dnevnika koji je čuvao ispod madraca u svojoj trošnoj sobi, zaključio je da ne bi mnogo izgubio ako ode s njima i vidi nešto novo što pruža svijet izvan zidina sirotišta.
Pomislivši kako je upravo zahvaljujući Sonicu upoznao Jessicu, nasmiješio se i pritom izazvao Jessicino klecanje koljena. Još jednom ju je poljubio. Ona se propela na prste da bi mu dosegla usne, a on joj je nježno prošao prstom niz obraz. Potom ga je primila pod ruku te su zajedno išetali iz prostorije.

*****

Aiden O'Sullivan pogledao je na sat. Još samo desetak minuta i bit će u posve drugačijem svijetu. Zapitao se može li ga doista obično putovanje u prošlost prosvijetliti i učiniti od njega boljeg čovjeka?
Aiden uzdahne. Još jutros je otišao do seoske pošte i poslao kući pismo sa svim dosadašnjim događajima. Obitelj mu je jako nedostajala. Nije bio naviknut na toliko izbivanje od kuće. No sjetivši se kako ga je ondje neka sila tlačila i gušila poput korova koji uništava majčin vrt, shvatio je da je već duže vrijeme živio sa sidrom privezanim oko vrata, čekajući snažniji nalet vjetra koji bi ga strmoglavio u more.
Nije žalio za ničim u životu. Naučio je da žaljenje ne pomaže nikome. Ali imao je tolike želje, žudnje i snove koji su se činili daleki i neostvarivi. A sad, za koju minutu, imat će priliku da otkrije posve drugačiji svjetonazor od ovog u kojem je odrastao. I jedino čega se bojao jest da će mu se toliko svidjeti da se neće željeti vratiti.

*****

„Spremni?“ upitao je Fergus.
Nitko nije odgovorio; umjesto toga su istovremeno progutalni knedlu u grlu.
Fergus kimne glavom. „U redu onda. Krenite!“