„Mislila sam da će biti niža.“
„Joj daj šuti, Jess! Tvoj problem je što se nikako ne možeš pomiriti s tim da si najniža.“
„E baš nisam! Ferg je niži od mene.“
„Ferg se ne računa.“
„Zašto ne?“
„Daj šutite vas dvoje, probudit ćete novakinju!“
„Njeno ime je Alice.“
„Znam, ali je ipak novakinja.“
„Sjećam se dana kad ste mene tako zvali. Nije to bilo tako davno, je li?“
Alice je bila u polusnu i čula je četiri različita glasa kako razgovaraju negdje izvan njezine svijesti. Nije mogla otvoriti oči jer su joj kapci i dalje bili preteški, no nije se ni previše trudila. Konačno je spavala nakon jako dugo vremena i nije željela promišljati o tome jesu li glasovi san ili java. Glava joj je klonula još dublje u jastuk, a glasovi su utihnuli. Ponovno je zaspala.
Ni sama nije bila svijesna koliko je prošlo kad je napokon otvorila oči i prvi puta u svom kratkom životu primjetila da je svijet okrugao. Tek kad je zatreptala, a vid joj se prestao mutiti, shvatila je da zuri u dva velika plava oka. Stvor koji je sjedio na njoj bio je izuzetno malen i proučavao je njezine nosnice.
Alice je panično vrisnula i stvor je uplašeno skočio s nje. Iskoprcala se iz kreveta, primjetivši da nije u svojoj sobi, pa čak ni u svom stanu. Na sebi je imala jučerašnju odjeću, a njezine starke uredno su se nalazile u podnožju kreveta.
Alice prouči malog stvora koji je do malo prije sjedio na njoj. Shvatila je da se radi o malom dječaku kojem nije mogla odrediti godine jer je bio izuzetno nizak, ali je djelovao bistro, pa je posumnjala da je stariji no što izgleda.
Vrata sobe su se otvorila i unutra je ušla niska žena patuljastog rasta, noseći pladanj natrpan hranom u rukama. Kosa joj je bila boje kuhanog vina i žena je svako malo zatresla glavom, pušajući je da joj pada preko ramena. Imala je madež iznad desnog kuta usana, a svojim razdraganim smiješkom je otkrivala bijele zubiće. Uz to, Alice je shvatila da je ona ujedno i majka ovog malog dječačića. Lice im je bilo toliko identično, kad da je preslikano s nje na njega.
„Oh, dobro jutro Alice!“ nježnog glasića ju je pozdravila. „Čula sam vrisak, pa sam pretpostavila da si budna. Nadam se da te Cathal nije preplašio. Rekla sam mu da ne ulazi k tebi, ali on ponekad jednostavno ne želi slušati.“
Uputila je prijekoran pogled sinu i on je pokorno spustio pogled. Žena se milo okrenula prema Alice i pokazala joj rukom na pladanj s hranom koji je stavila pred nju na krevet.
„Nisam znala što voliš, pa sam se trudila složiti pomalo od svega.“
„Oprostite, ali tko ste vi?“ nervozno je upitala Alice i polako se osvrnula oko sebe. „I gdje sam ja to?“
„Baš sam nepristojna, je li?“ žena dlanom prekrije usta. „Ispričavam se. Pravila lijepog ponašanja nalažu da se najprije predstavim. Bree Gallagher, na usluzi.“
„Alice Murray“, reče ona, iako je primjetila da žena već zna njezino ime. Rukovale su se. „Možete li mi reći gdje se nalazim?“
„Gallagher's pub“, Bree reče nasmiješeno, pruživši Alice šalicu čaja. Ona ne prihvati.
„Hmm, da“, Alice promrmlja, ugrizavši se za usnicu. „Gdje je to uopće i kako sam ovdje dospjela?“
„Moj muž i nekoliko drugih su te doveli“, odgovori Bree zbunjeno, ne shvaćajući poantu Aliceinih pitanja. „Pa zar ti nisu jučer sve objasnili?“
„Objasnili što?“ Alice sumnjičavo podigne obrvu, polako počevši paničariti.
Bree ljutito uzdahne. „FERGUSE!“, glasno se zaderala.
Čuo se mali topot nogu i vrata sobe su se opet otvorila. Izvana je dopro žamor raznih glasova, ali ih je muškarac zvan Fergus prigušio, zatvarajući vrata za sobom. Fergus je također bio patuljastog rasta i Alice je odmah povezala činjenice. On bijaše Breein muž i Cathalov otac. Bio je proćelav, a lice mu je bilo sakriveno dugom i neurednom riđom bradom. Alice je ironično pomislila kako izgleda kao Gimli iz Gospodara prestenova.
„Bree, draga“, umiljato je rekao svojoj ženi, ljubeći je u dlanove. „Zašto me nisi pozvala kad se novakinja probudila?“
Bree skoči s kreveta i ljutito, mašući desnim kažiprstom, krene prema njemu. Fergus ustukne. „Doista Ferguse, nisam mislila da si sposoban za nešto ovakvo. Najprije izvedeš onu glupost s rođakom Dwyreom u Tower Hillu, a sada otmeš ovu djevojku?!“
„Mila, dopusti da ti objasnim“, molećivo izusti Fergus, no strah se nazirao u njegovu glasu.
„Objasniš što?!“ Bree je srdito uzviknula. „Meni ne moraš ništa objašnjavati. Meni je sve jasno, ali zato mislim da duguješ objašnjenje ovoj mladoj dami!“
„Doista draga, u pravu si kao i uvijek“, Fergus je nervozno promrmljao. „Baš sam to i krenuo kad si me pozvala...“
Bree ga je prekinula. „Dobio si naredbe da je dovedeš ovdje, a ne otmeš, Ferguse Gallagher!“
„Situacija je vrlo složena i ako mi daš sekundu da ti objasnim...“ Fergus se usiljeno smješkao, nervozno cupkajući s noge na nogu.
„Objasni njoj, a ne meni!“ naredila mu je Bree. „Kladim se da je djevojka vrlo zbunjena u ovom trenutku, Ferguse. Nalazi se u pubu prepunom neznanaca samo zato što ti nisi znao slijediti upute!“ Bree ga ošine pogledom i nastavi. „Sve mi se čini da je moja majka bila u pravu kad mi je govorila da će brak s tobom biti kao život s crvotočinom. Pazi da ispraviš stvari, Ferguse, jer ćeš inače večeras spavati na kauču!“
„U redu, draga“, Fergus se pokorno naklonio.
„Dođi, Cathale!“ Bree je zazvala sinčića i on je poslušno dohopsao do nje. Majka ga je uhvatila za ruku i povela iz sobe. Na izlasku se još jednom okrenula prema Alice i osmjehnula. „Dobar tek, dušo. Ako bilo što joj želiš, samo me pozovi.“
Zatvorila je vrata za sobom i ona su pritom zaškripala. U sobi su ostali samo patuljak Fergus i izuzetno zbunjena Alice.
Fergus odahne s olakšanjem. „Ovo je bilo za dlaku.“
„Gledajte gospodine...“ počne Alice, ali je Fergus prekine.
„Fergus, molim te“, reče on nasmiješeno. „Osjećam se starim kad su ljudi tako službeni sa mnom.“
„U redu. Ferguse“, Alice kimne glavom i osvrne se oko sebe. „Jedini razlog zašto sad manijakalno ne histeriziram jest taj što imam osjećaj da sam omamljena. Tako da vam toplo preporučam da počnete pričati prije nego sedativi popuste i ja opet postanem paranoična.“
„E pa Alice, radi se o ovome“, Fergus pljesne dlanovima i protrlja ih. „Mi smo te oteli. Blago rečeno. To je zapravo hiperbola, ali u redu.“
„Kad kažete mi, mislite na koga?“ Alice upita umorno, opet osjećajući kako je kapci iznevjeruju.
Fergus uzdahne. „Kako bi bilo da ja počnem od početka?“
„Savršeno“, Alice se osmijehne i nakloni glavu, stavivši pramen kose iza uha.
Fergus uzdahne. „Poznavao sam tvog oca.“
„Čudno. Upravo to mi je i Fiona rekla“, zamišljeno spomene Alice. „Usput, što je s njom?“
Fergus odmahne rukom kao da tjera dosadnu muhu. „Dobro joj je. Gnjidama poput nje nikad nije ništa.“
„Dakle, govorili ste?“ Alice ga potakne da nastavi pričati.
„Ah da!“ Fergus se udari dlanom po čelu. „Uglavnom, upoznao sam Artemisa Murrayja na Oxfordu. Studirao je fiziku. Bistar momak, nema šta. Profesori su ga obožavali, ali to je izazivalo zavist kod drugih učenika. Znaš i sama kakvi su ljudi.“
Fergus nakratko zastane sa svojom pripovijesti i obriše znoj sa čela. „Ja sam u to vrijeme radio kao domar i upoznao sam Artemisa sasvim slučajno i to jedne noći kad je dokasna radio na nekom eseju. Još uvijek se sjećam kako mu je pogled bio umoran, a stakla na naočalama zamagljena jer je zaspao prilikom učenja.“ Ispustio je razdragan uzdah i nastavio dalje. „Bilo kako bilo, nakon nekog vremena, Artemis i ja smo se sve rijeđe viđali. Priznao mi je da je to zato što ga je profesor Adalhard Calleigh uključio su svoj tajni projekt na kojem rade samo njegovi najbolji učenici. Artemis mi u početku nije želio reći o čemu se radi, ali sam na kraju saznao.“
„O čemu se radilo?“ Alice upita nervozno.
„Strpljenja draga, strpljenja“, Fergus ju je smirio. „Dakle, Artemis mi je otkrio da je Profesor uspio montirati predmet kojim se stvara rupa u vremenu i prostoru, što znači da je moguć' povratak u prošlost.“
„Moj otac je putovao u prošlost?“ Alice je oblikovala usne u savršeno začuđeni O.
„Pa i ne baš“, Fergus napravi čudnu grimasu. „Profesor je otputovao u prošlost i to samo jednom. Vratio se par dana poslije i donio najnovije razultate. Njegova naprava nije djelovala najbolje. Naime, naprava je sama odredila vrijeme i mjesto gdje će odvesti Profesora, što znači da on svojevoljno nikako nije mogao utjecati na to hoće li otići u srednji vijek, u prapovijest ili tek nekoliko sati unatrag. Zbog toga je ta naprava bila toliko opasna.“
„Profesor ju je uništio?“ Alice pretpostavi, zamahnuvši kosom.
Fergus odmahne glavom. „Upravo suprotno. Obustavio je projekt i savjetovao studentima da nikome ne govore o ovome. Oni su se svi obvezali na šutnju i razišli svatko na svoju stranu.“
„A Profesor je nastavio raditi na napravi?“ Alice ponovno iznese svoju pretpostavku.
„Točno“, Fergus kimne glavom i opet obriše znoj sa čela. „Unaprijedio je napravu, no ništa previše bitno. Naprava je i dalje samostalno odlučivala o vremenu i prostoru gdje će odvesti putnika, no ovog puta je putnik imao mogućnost da se sam i svojevoljno vrati u sadašnjost u bilo kojem trenutku.“
„Kako je to pomoglo?“ upita Alice, nervozno grizući usnicu.
„Pa, sada je Profesor mogao otići u prošlost i vratiti se u sadašnjost kad god poželi“, Fergus smireno objasni, uzevši muffin s pladnja kojeg je Bree ostavila na krevetu pored Aliceinih koljena. „U slučaju da je završio u nekom smrdljivom zatvoru ili je bio osuđen na vješanje, sve što je trebao jest samo se vratiti u sadašnjost.“
„Kakve veze moj otac ima sa svim tim? Niste li rekli da je on otišao s projekta...“
„Ah, tvoj otac!“ Fergus joj tajanstveno namigne i skoči s kreveta, ushodavši se sobom. „Vidiš, dogodilo se nepredviđeno. Profesor je otputovao u bližu prošlost, samo deset godina unazad gdje je upoznao ženu u koju se zaljubio.“
„Ostao je u prošlosti?“ Alice zaprepašteno izusti.
„Da“, Fergus kimne glavom. „Stavio je napravu u omotnicu i odnio je na poštu. Zatražio je da to pismo dostave deset godina poslije, dan nakon njegovog puta u prošlost i to...“
„Mom ocu“, Alice tupo izgovori i proguta knelu. Potom se brzo sabere. „Što je bilo dalje?“
„Tvoj otac, koji je bio u sadašnjosti, dobio je napravu pismom uz Profesorovo objašnjenje što se dogodilo“, Fergus nastavi pričati. „Profesor je zatražio tvog oca da uništi napravu i pobrine se da svi spisi o putu kroz vrijeme budu uništeni. Artemis to nije mogao učiniti. Činjenica da je u njegovim rukama bila stvarčica koja narušava sve fizikalne zakone, zaslijepila ga je. Prije no što je uspio sve zasluge za to prepisati sebi i predati napravu dekanu Oxforda, nadajući se da će tako dobiti Nobelovu nagradu, Fiona Quinn, jedna od studenata koja je sudjelovala u tom projektu još prije Profesorovog prvog puta u prošlost, saznala je za naum tvog oca i obustavila njegov projekt.“
„I ona se željela na tome obogatiti, baš kao i moj otac“, Alice reče zgađeno.
„Ne baš“, Fergus frkne nosom. „Fiona je imala svoje planove. Željela je otputovati u prošlost i spriječiti svog brata da se ubije.“
Alice se lecne. „Ali to je nemoguće! Pa rekao si da ona ne može odlučiti u koje vrijeme u prošlosti će otići!“
„Fiona je imala namjeru odlaziti u prošlost i vraćati se u sadašnjost tako dugo dok ne bi došla u ono vrijeme koje je željela“, Fergus reče s posprdnim smiješkom. „Bilo je to glupo od nje. Povijest je duga i nitko ti ne garantira da ćeš doći točno u ono vrijeme koje ti želiš, pa makar i pokušavao cijeli život.“
„Zašto me je Fiona posjetila toliko godina poslije očeve smrti? Što je htjela?“ upita Alice i dalje nervozno grizući donju usnu.
Fergus umorno uzdahne. „Htjela je Sonic“, reče, a kad je vidio Alicein zbunjen pogled, nastavi: „Sonic je naziv te naprave za odlazak u prošlost.“
„Zar nije Sonic uništen?“ Alice je osjetila kako joj glas puca.
„Ne, nije“, Fergus se prvi puta otkako je ušao u sobu – iscerio. „Ja sam ga spasio.“ Alice zaprepašteno zatrepće, a on nastavi. „Nakon smrti tvog oca, Fiona je pokušala pronaći Sonic. Nije znala da ga je par dana prije toga, Artemis povjerio meni na čuvanje.“
„Ako je Sonic kod vas, zašto ga je Fiona tražila kod mene?“ Alice je polako shvatila da kako priča ide sve dalje, ona sve manje razumije.
„Zato što je znala da vas mi tražimo“, Fergus se opet uspne na krevet i zanjiha nogicama koje su mu bile toliko kratke da su visile s kreveta. „Jessica Duffy, Hayden Lynch, Simon Dempsey, Aiden O'Sullivan i ja smo te već neko vrijeme tražili.“
„Zašto?“ Alice podigne obrvu.
„Zato što svatko od njih posjeduje jedan dio Sonica“ Fergus se sarkastično osmjehne i podigne obrvu. „A da bi Sonic radio, svi dijelovi moraju biti udruženi. Ti posjeduješ posljednji dio.“
„Kako je to moguće?“
Fergus joj namigne. „Znaš onu staklenu kuglicu koju si dobila u obliku ogrlice za osamnaesti rođendan?“ Alice kimne glavom. „To je to.“
„M-m-mama mi je rekla da je to moj otac kupio prije mog rođenja i da je zapakirao te dao mojoj majci kako bi mi poklonila kad postanem punoljetna“, Alice objasni drhtavog glasa. „Mama nikad nije vidjela što je to do dana kad sam otvorila taj poklon.“
„I vjerojatno je, baš kao i ti, mislila da je to obični lančić sa staklenim privjeskom“, Fergus se samodopadno osmjehne, a Alice kimne glavom. „Ali ta staklena kuglica popunjava posljednje udubljenje u Sonicu i kad se to dogodi, povratak u prošlot će biti ponovo omogućen.“
„Vi želite da vam ja dam taj privjesak?“ Alice proguta knedlu.
Fergus slegne ramenima. „To posve ovisi o tebi. Ali postoje dvije opcije. Prva: staklenu kuglicu daš meni da Jess, Hay, Simon, Aiden i ja isprobamo Sonic. Druga: uništiš kuglicu kako nitko nikada ne bi mogao putovati u prošlost.“
„Odluka je na meni?“ Alice sumnjičavo podigne obrvu i odloži prepečenac, otresavši mrvice s majice.
„Potpuno“, Fergus kimne glavom.
Alice se ugrize za usnu. „Ja...ja...ja želim upoznati ostale.“
„Jesi sigurna?“ upitao je Fergus, očito nezadovoljan takvim odgovorom. „Ne bi smjela dati da išta utječe na tvoju odluku.“
„Sigurna sam“, Alice kimne glavom.
Fergus razvuče lice u osmijeh. „Bit će oduševljeni što te konačno upoznavaju. Jess pogotovo. Osjećala se izostavljeno jer je jedina cura.“
Alice se slabašno nasmiješi. „Odakle njima dijelovi Sonica?“
„Dobili su ih od svojih roditelja“, Fergus umorno otpuhne. „I njihovi su roditelji radili na tom projektu, baš kao Fiona i Artmemis.“
„Zašto onda Fiona ne posjeduje nijedan dio Sonica?“ Alice je upitala, obuvajući ponovno starke.
„Zato što je tvoj otac nikad nije volio i nije želio s njom podijeliti dijelove Sonica“, Fergus zadovoljno kimne glavom. „Pametan čovjek. Ni ja ne volim tu debilnu kozu.“
„U redu, spremna sam“, Alice je uzdahnula sišavši s kreveta i držeći kvaku od vrata sobe.
Fergus je skočio s kreveta i dotapkao do nje. „Izvrsno. Sad kad smo sve razjasnili, izgleda da ipak neću spavati na kauču.“
Alice se nervozno nasmijala i otvorila vrata, slijedeći Fergusa niz stube.

Siva sunčeva svjetlost blijedo se uspjevala provući kroz gustu zavjestu koja je zaklonila nebeski azur. Tamni oblaci kovitlali su se iznad njezine glave, negodujući o tome bi li se isplakali ili ne. Vlaga se osjećala u zraku, a vjetar sjeverac nije nimalo pridonosio turobnom ugođaju. Spokojno je gledala kako se prljava Temza odbijala od obale, mutno preslikavajući odraz neba iznad nje. Tu i tamo uočila je sive jastuke oblaka u zrcalnom odsjaju rijeke ispred sebe.
Alice Murray naslonila je glavu o koljena koja je privukla uz trbuh i obujmila ih desnom rukom. Lijevom rukom je maslačkom iscrtavala nevidljive oblike preko svojih tamnoplavih starka. Njezinom dugom, valovitom kosom se poigravao nestašni vjetar, noseći je na sve strane tako da je izgledalo kao da se oko njezine glave rasplamsava vatra. Imala je bljedoliko, ispijeno lice i plave oči zakrivene duboko u duplje zbog čega se stvarala iluzija da ima ljubičaste kolobare kojih zapravo nije ni bilo. Male, ali pune usne micale su se ritmizirano, pjevušeći grlenu melodiju koju je njezin milozvučni glas proizvodio. Kad je na vrhu svog prćastog nosa osjetila prvu kap kiše, zatreptala je dugim trepavicama i ispustila iscrpljen uzdah.
Podigavši neispavane kapke sa svojih umornih očiju i natjeravši ih da ostanu budne, polako je ustala s vlažne trave. Površina Temze se uzburkala; kapljice kiše remetile su presliku neba iznad njezine glave. Otresla je zemlju sa svojih izlizanih starih traperica i prebacila platnenu torbu prepunu bedževa preko desnog ramena. Dlanove je stisnula u šake i nabila ih duboko u džepove svoje crne kožne jakne.
Kiša se pojačala i Alice je imala osjećaj da će je, ako se ne požuri, uhvatiti pljusak. Kapljice kiše slijevale su joj se niz kosu i vlažile lice. Zamahnula je glavom i izvadila iz torbe sivu beretku. Stavila ju je na glavu, podsmjehnuvši se sama sebi. Živjela je u Londonu već dugi niz godina i već se navikla na stalnu kišu, no danas je ipak zaboravila uzeti kišobran sa sobom. Smiješno.
Srećom, autobusna stanica nije bila daleko tako da nije jako pokisnula. Trebala je pričekati samo petnaestak minuta za slijedeći bus koji je vozio u njenom smjeru. Smjestila se na klupicu pored neke starije gospođe ukočene vilice i strogog držanja i iskreveljila joj se. Gospođa je djelovala zgranuto, no Alice nije marila. Odložila je svoju platnenu torbu na koljena i izvadila Mars čokoladicu. Odgrizavši veći komad ukusne poslastice, napipala je iPod u džepu jakne. Opušteno ga je uključila i stavila slušalice, ne ustručavajući se pojačati glazbu do maksimuma. Gospođa pored nje čangrizavo je frktala nosom.
Po dolasku autobusa, Alice se smjestila na jedno od slobodnih stražnjih mjesta. Sjela je pored prozora i ispružila noge preko drugog mjesta pored nje, zauzevši tako dva sjedala odjednom. U busu nije bilo puno putnika; izuzev nje i one starije gospođe ukočene vilice, bio je jedan mladi bračni par i punker velike irokeze. Alice ga je isprva zainteresirano promatrala, kasnije zaključivši da su njezine Mars čokoladice puno interesantnije od mladog buntovnika.
Alice je vožnja uspavljivala. Blago ljuljanje autobusa dok vozi preko neravne ceste, isprepleteno s tihim lupkanjem kapljica kiše po vanjskoj strani prozora, djelovalo je tako umirujuće. Kapci su je ponovno iznevjerili i polako prekrili njezine bademaste plave oči. Nije bila svjesna koliko je vožnja stvarno trajala. Probudila se tak kad joj je vozač autobusa viknuo da su došli na posljednju stanicu i da bi bio red da izađe. Alice mu se ljubazno zahvalila i sišla s autobusa.
Kiša se pojačala i Alice je podigla torbu iznad glave kako bi se zaštitila od pljuska. Potrčala je niz ulicu, tu i tamo bacivši pogled prema noćnom nebu koje je plakalo. Nakratko je morala zastati da uhvati nešto zraka. Naslonila se na cigleni zid u uskom prolazu između dvije visoke stare zgrade i rukama se primila za prsa. Osjetila je bubnjanje srca pod prstima. Ispustila je hroptac i potom se dobro iskašljala.
Bilo je stvarno mračno i jedini izvor svjetlosti bila je rasvjetna lampa s druge strane ulice koja je osvjetljivala samo mali prostor okolo sebe. Pogledala je na ručni sat i napravila grimasu. Kasnila je na probu benda i znala da će je Damien zbog toga ubiti. Zaključivši da si više ne može priuštiti ni sekunde odmora, izašla je iz svog skromnog skloništa ponovno na kišu i potrčala.
Ne gledavši kuda ide, zagazila je ravno u lokvu vode i pritom namočila obje starke. Osjećala je kako joj voda dopire do stopala. Glasno je opsovala, izazvavši prezirne poglede slučajnih prolaznika. Na brzinu im se iscerila i opet potrčala. Zašavši za ugao, gledala je tristotinjak metara ispred sebe u staro skladište čija su željezna, hrđava vrata bila uokvirena kantama za smeće iz kojih su dopirali zvuci mijaukanja.
Došavši pred sam ulaz magazina, zastala je da uhvati nešto zraka. Rukama se držala za koljena i osjećala kako joj prsti trnu od hladnoće u mokrim starkama. Pritisnuvši kvaku, ušla je u skladište i opet se našla u tami. Začuđena, napipala je na zidu iza sebe prekidače i upalila svjetlo. Ugrizavši se za usnicu, vidjela je da još uvijek nema nikoga unatoč činjenici da im je proba trebala započeti prije dobrih dvadeset minuta. Bubnjevi, dvije gitare, jedna električna i jedna bas, te klavijature nalazili su se na svom uobičajenom mjestu i to u istoj pozi kakvoj su ih ostavili prethodni put kad su bili ovdje.
„Dečki? Damien?“ Alice se glasno zaderala, provjerivši WC i sporednu prostoriju. Bili su prazni.
Nije joj bilo jasno. Očekivala je da će ih naći ovdje, bijesne i frustrirane, spremne da je opsuju od glave do pete zbog njezina kašnjenja koje joj je, u zadnje vrijeme, prelazilo u naviku. Umjesto toga, činilo se kao da dečki iz benda nikad nisu ni bili ovdje.
„Je l' vi to mene zajebavate?“ opet se zaderala, zbunjeno stojeći nasred magazina i ogledavajući se oko sebe.
Osjećala se prilično jadno. Tupo se strovalila na crni kožni kauč koji je bio pomaknut uza zid i zagledala po prostoriji. Prljava boja se ljuštila sa zidova, a iz kamenog poda je dopirala vlaga. Kroz uski prozor sa zaštitnim rešetkama vidjela je mali dio vanjske ulice. Odmah podno njega bio je minibar ispunjen limenkama Guinnessa.
Alice izvadi iz torbe mobitel i utipka Damienov broj, kadli shvati da ovdje nema signala. Iživcirano je vratila mobitel natrag u torbu i sakrila lice među dlanove. Pokušala se prisjetiti koji je danas dan. Poznavajući njezinu nezainteresiranost za vrijeme i prostor, moglo se dogoditi da je opet pomješala dane. Alice je smatrala da vrijeme samo opterećuje ljude i nije se previše njime zamarala. To je bio razlog njezina čestog kašnjenja.
Ponovno izvadi mobitel i pogleda datum. Opet se ugrizla za usnu vidjevši da nije promašila dan probe. Upravo zato nije mogla shvatiti zašto ih ovdje nema. Čak i da je Alice zakasnila ili da se nije uopće pojavila, proba bi se održala s njom ili bez nje. No dečkima nije bilo ni traga ni glasa.
Tad je čula otvaranje metalnih vrata i hladan propuh je ispunio prostoriju. Podigla je pogled da pozdravi dečke i vidjela da su svjetla ugašena. Čudno. A točno se sjećala da ih je upalila pri ulasku. Vrata su se s treskom zatvorila i taman prije toga, Alice je uspjela uočiti nečiju visoku tamnu priliku.
„Damiene, konačno!“ s olakšanjem je uzdahnula. „Ne mogu vjerovati da sam ovog puta ja morala vas čekati! Ha! Sad mi više nemate prava prigovarati jer...“
Svjetlo se iznenada upalilo i Alice se našla oči u oči s prelijepom ženom, srednjih godina, odjevenom u crno kožno odjelo i čizme s visokom petom. Crni tuš oko očiju naglašavao joj je već ionako tamne oči, a krvavocrveni ruž je iznosio do izračaja njezinu blijedu put. Slap garave kose padao joj je niz leđa, a šiške su uokvirivale njezino pravilno lice, vrlo elegantnih crta.
„Ovaj...bok“, Alice zbunjeno pozdravi. „Ti nisi Damien.“
Žena se nasmiješi i otkrije svoje biserne zube. „Nisam.“
„Onda tko ste?“ Alice je frknula nosom i odmjerila ženu od glave do pete. „Novinarka NME i hoćete intervju s bendom?“
Žena se podsmijehne Aliceinu sarkazmu. „Opet netočno.“
Alice se namršti. „E pa, morat ćete mi onda malo pomoći, ženska glavo!“
Kratko se nakašljala. „Zovem se Fiona Quinn i želim porazgovarati s tobom“, srdačno se predstavila, pružeći joj ruku. Alice je sumnjičavo prihvatila.
„O čemu se radi?“ upitala je ona, ugrizavši se na usnu.
Fiona se još šire osmjehne. „Voljela bi kad bi mogle popričati u četiri oka.“
„U tom slučaju, eto vam prilike“, Alice pljesne dlanovima i strovali se na kauč iza sebe. „Dakle?“
Fiona je negodovala. „Zapravo, mislila sam da bi mogle popričati na nekom formalnijem mjestu. Ako me razumiješ.“
„Što fali ovdje?“ Alice je djelovala uvrijeđeno. Ona je dečkima pronašla ovaj prostor za njihove probe. Dečki su bili jako ponosni na njega. Od samog osnutka benda dobro ih je služio. Imao je svoju draž i svi oni su maštali kako će ovdje jednog dana dolaziti njihovi fanovi nakon što se oni proslave i prođu godine od njihove smrti.
„Tema je vrlo delikatna“, Fiona pokuša objasniti, sjednuvši na kauč pored Alice. Prekrižila je svoje veličanstvene noge i njezine kožne hlače su se zacaklile pod svjetlošću lampe sa stropa. „Mogu?“
Iz čizme je izvadila cigaretu i stavila je na plamenocrvene usne. Alice ravnodušno slegne ramenima i kimne glavom. Fiona potegne šibicu duž zida iza sebe i zapali je. Potom je približi cigareti i baci na pod, gnječeći je petom svoje skupocijene čizme. Potegnula je dug dim iz cigarete i nastojala ga zadržati što duže u sebi. Tek kad je osjetila kako joj se mišići opuštaju, ispuhnula je tri dimna koluta.
Alice se nakašlje. Nikad nije dobro podnosila duhan, a sama činjenica da je u ovoj neprozračenoj prostoriji zatvorena sa strastvenom pušačicom, nije nimalo pomagala. Fionu je to nasmijalo. Potegnula je još jedan dugi dim u sebe i bacila opušak na tlo, gaseći ga visokom potpeticom.
„Dakle, pričali ste?“ Alice je potakne da nastavi, prodorno gledajući ravno u njezine crne oči.
„Obraćaj mi se s ti“, reče Fiona i zatakne pramen kose iza uha. „I zovi me Fiona.“
„Pa dobro“, Alice prihvati i slegne ramenima. „Onda Fiona, o čemu si željela razgovarati?“
„Bit ću direktna“, Fiona zagrize donju usnu i uzdahne. „Radi se o tvom ocu.“
Alice ispusti uzdah kao da ju je netko upravo udario nogom o prsa. „M-m-moj otac je mrtav već dugi niz godina.“
Fiona zakima glavom. „Da, znam. Bila sam joj na sprovodu.“
„Ti si ga poznavala?!“ Alice zaprepašteno izusti, odmjeravajući nepoznatu strankinju od glave do pete.
„Studirali smo zajedno“, Fiona odgovori neodređeno, napravivši grimasu. „On je bio dvije godine stariji od mene, ali sam ga često viđala.“
Ustala je s kauča i elegantno odšetala do minibara. Uzevši limenku Guinnessa, zatvorila je vrata malog hladnjaka nogom i ispila limenku u jednom dahu. Potom ju je zgnječila i bacila na tlo te stala na nju. Alice se upitala ima li Fiona opsesivno – kompulzivni poremećaj zbog pretjerane potrebe da svako malo nešto zgnječi.
Progutala je knedlu i odvažila se upitati: „Kako to?“
„Bili smo partneri u jednom laboratorijskom eksperimentu“, Fiona se podsmijehne i sanjivo zagleda u nevidljivu točku na zidu. Neko vrijeme je nijemo stajala i prisjećala se starih vremena.
Alice ju je morala vratiti u stvarnost. „I tu povlačiš paralelu s njim?“
„Ne, zapravo ne“, Fiona je zatreptala i vratila se u stvarnost. „Stvar je mnogo složenija. Zato sam i htjela porazgovarati s tobom o ovome.“
„O čemu?“ Alice zbunjeno upita. „O mom ocu?“
Fiona odmahne glavom. „Ne, o tebi.“
„Što sa mnom?“ Alice sumnjičavo podigne obrvu i malko se udalji od Fione.
Prostorijom odjekne eksplozija i opet nestane svijetla. Gusti val prašine ispunio je prostoriju i obavio je u svoj prljavi oblak. Izvana je dopirao vlažan vjetar i isprepleo se sa zastorom prljavštine. Alice je glasno kašljala, našavši se na podu, zarobljena ispod crnog kauča. Nije znala gdje je Fiona, ali čula je njezin glas iz nekog stražnjeg kuta kako glasno psuje.
„Idi dovraga Ferguse, ti glupi pijani Irče!“
„Odbij Quinnice!“ odbrusio joj je strogi bariton. „Simon, Hayden...pomozite djevojci! Jessica, ti se pobrini za vješticu*!“
Tri visoke crne prilike raštrkale su se po mračnom magazinu, kao da im tama ne predstavlja nikakvu prepreku. Niska, zdepasta prilika, ostala je stajati kod razrušenih vrata s rukama oslonjenim o bokove.
Alice je osjetila olakšanje kad su dvije mračne muške prilike podigle težak kauč s nje. Uspjela ispuzati na slobodno i kauč je opet tresnuo o tlo. Ustala je i počela tresti prašinu s uprljanih traperica, kadli ju je netko zgrabio oko struka i prebacio preko ramena poput vreće krumpira.
„Spuštaj me dolje!“ Alice je glasno zavrištala, udarajući šakama po leđima svog otmičara.
On se pak prigušeno zasmijuljio. „Vatrena si, mala! Prava divljakuša!“
„Prostak jedan!“ srdito mu je rekla, zaključivši iz tona njegova glasa kako ga sve ovo zapravo zabavlja.
„Je li ti ikad palo na pamet da se pokušaš stvarno osloboditi?“ njezin otmičar je tiho promrmljao i dalje se razdraženo cerekajući.
„A što misliš čemu služi ovo udaranje?!“ frustrirano ga je upitala, nastavivši nabijati po njegovim leđima. „Zar ti se čini kao da tjeram muhe?!“
„Ma hajde Alice, možeš ti i bolje od toga!“ otmičaru se oteo tihi hihot. „Udari me onako jako, onako kako si pretukla one pljačkaše u ožujku.“
„Odakle ti znaš za to, gmazu lopovski?!“ Alice se iživcirano zaderala. „Pratio si me, je li pedofilu?!“
„Udari me, pa ću ti možda reći“, otmičar joj se opet iscerio i Alice je prekipjelo.
Skupila je sav svoj bijes i prenijela ga u šake, a potom zamahnula. Uspjela je oboriti svog otmičara na tlo i pritom se sama strovalivši na leđa. Napravila je kolut naprijed i brzo ustala s poda. Otresla je prašinu s traperica i zadovoljno protrljala ruke.
„Zadovoljan, gnjido?“
Otmičar je zamahnuo nogom i podškaljio Alice te je ponovno pala na leđa. Udarivši glavom o tlo, osjetila je tupu bol kako joj se širi tijelom. Rukama se primila za čelo i glasno zajaukala. Otmičar joj se približio i prislonio svoj obraz uz njezin.
„Ime mi je Hayden, a ne gnjida.“ Dah mu je bio uspuhan i vruć i čula ga je kako diše dok joj je govorio u uho.
„Hay, ti velika mrcino, zgrabi malu i kidamo odavde!“ naredio mu je strogi bariton. „Jess?!“
„Da?“ odazvao se uspuhani sporan iz najudaljenijeg kuta prostorije.
„Jesi sredila narikaču?“ bariton je uzdahnuo.
Sopran se zacerekao. „Daj mi sekundu, Ferguse.“
Sekundu poslije, prostoriju je ispunio Fionin užasnuti vrisak i njezino umrtvljeno tijelo se srušilo na tlo.
„Fiona!“ Alice je glasno viknula. „Fiona! Što ste joj napravili?!“
„Bit će joj dobro“, sopran je smireno odvratio. „Samo smo je omamili. Probudit će se nakon pola sata.“
„Tko ste vi?!“ zahtijevala je znati. „Što hoćete?“
„Trebamo popričati s tobom“, objasnio je muškarac imenom Fergus.
„Ma nemojte mi reći!“ Alice je prezrivo otpuhnula. „Nisam li danas posebno tražena?! Prvo Fiona, onda vi! Zar ja nemam pravo glasa?“
„Hay, zašto je još nisi sredio?“ Fergus umorno uzdahne.
Hayden se zacereka. „Evo, sad ću.“
„E baš nećeš!“ Alice mu se usprostivila.
Nije se ni uspjela snaći, a Hayden joj je već preko lica stavio gazu opojna mirisa. Isprva se Alice odupirala, ali je taj napor zahtjevao dodatni kisik. Udahnuvši previše opijata iz gaze, Alice se omamljeno srušila. Haydena je nešto u tome strašno nasmijalo. Ulovio ju je skundu prije nego je opet udarila glavom o betonski pod.
„Dajte, idemo već jednom!“ naredio je Fergus. „Bree me čeka s Colcannonom i ne kanim to propustiti!“
„Simone, lažiraj dokaze“, obratila mu se Jessica. „Neka izgleda kao da se ovdje dogodila neka provala, pljačka ili tako nešto.“
Simon se blijedo nasmiješio i kimnuo glavom. Jessica se popela na prste i poljubila ga.
„Pazi da se Baba Jaga ne probudi“, Fergus se namrštio i pogledao u Fioninu smjeru. Potom se okrenuo prema Haydenu. „Hay, je l' cura s nama?“
Hayden kimne glavom i pokaže na onesviještenu Alice koju je nosio preko desnog ramena.
„Onda idemo“, Fergus naredi. „Jess, ti vozi. Simone, vidimo se za pola sata u pubu.“
Simon kimne glavom, a Jessica mu namigne. Sjela je na vozačevo mjesto u auto ispred kojeg su stajali i dlanom otpuhnula poljubac prema Simonu. Fergus je na to okrenuo očima i sjednuo na suvozačko mjesto pored nje.
Hayden je najprije ugurao onesvještenu Alice u auto, a potom i sam sjeo unutra, zatvarajući vrata za sobom. Fergus je u posljednji tren stavio pojas, naviknut na Jessicinu manijakalnu vožnju. Ona mu se nasmiješila i dala gas, uskoro posve isčeznuvši iz Simonova vidokruga.

*Ne misli se na pravu vješticu, već na to kao uvredu.