Iako jesen stidljivo kuca na stara skripava
vrata,zrake sunca su kroz oblake ipak nasle
put do moga srca,rosulja je tiho,sasvim polako
isprala i zadnje tragove njega iz moga srca...

Napokon mogu visoko zadignuti glavu,razvuci
najbljestaviji osmjeh koji jos dalje tjera prohladnu
jesen,sigurnim i dugim korakom zakoraciti
u omiljenim stiklama...

Mogu sada tebi potrcati u zagrljaj ponuditi ti svoje
usne,tijelo i srce na pladnju bez da se osvrcem
za njim...
Ucini sa njime sto ti je volja,ponovno se prepustam
pa kako me sreca posluzi...