Sos pms

Dugo nisam dolazila ovdje, a vraćam se samo kada se osijećam krajnje očajno, makar trenutno sam u nekoj flegma fazi, prije pet minuta bih se vjerojatno bez pol beda rasplakala. Kad krenem dalje pisati vjerojatno i hoću

Ne znam jel me zadnjih dana prao užasan pms ili što mi se događalo. Danas sam nešto vrtila programe na tvu, naravno da ničeg pametnog nije bilo, na jednom programu je bilo „Svi vole Raymonda“. Prije sam to znala i pogledati, sada sam slučajno ne-prebacila program, jer je bila odlična scena kada je Debra u pmsu i svađa se sa Raymondom. U jednom trenu manijakalno vrišti i svađa se, pa se šalta na veseli mood kad ju nazove Amy, poklopi pa je tužna i plače i govori mužu kako ga voli uz isprike za ponašanje te opet na svađu. Čovječe kako su dobro skinuli, nisam mogla vjerovat. Tko bi sa žene podnio. S04E22 ;) ipak me prisjećanje na to malo oraspoložilo. Kratkotrajno

Previše sam se poistovjećivala sa lošim raspoloženjem da mi je jednostavno lakše kada sam tužna, bezvoljna. Sve to vučem iz veze. Nekad sam imala osjećaja da moram glumit da sam loše volje ili tužna, jer ako bi vesela bila ili dobre volje hodala bi uspravne glave i on bi me napao zašto sam pogledala tog dečka koji je prošao. Iako je to jako davno bilo, kada malo krenem kopati tako se jesam osijećala. Jednom kad smo kao prekinuli i kad sam došla kod njega na čaj kao, prijatelji smo jel..nisam sigurna kako je priča došla do toga da sam mu spomenula da se dopisujem s nekim dečkom i naravno da je on poludio. Na stranu što je on imao cimericu, koja je jedino mogla spavati na istom kauču kao on. Nisam sigurna jesam li pisala o tome, ne želim čitati to staro. Uglavnom podivljao je, bijesno je hodao gore dolje po tom malom dnevnom boravku, glasno uzdišući, stiščući i otvarajući šake, otišao na balkon i jednu nogu prebacio kao da će skočit. Naravno da sam vrisnula od muke. Vratio se unutra, dohodao do zida, šakom udario do njega i raskrvario ruku. Samo je ponavljao da će se ubit, meni nije dao da izađem iz stana, ne sijećam se je li tada meni rekao da će me ubit. Mislim da bih bez problema mogla se prisjetiti svih osjećaja. Neka teška nelagoda, užas, krenula sam plakat, nisam znala šta da radim, šta ako mi se sada ubije ili pukne pa meni nešto napravi..kako sam sjedila na nekoj stoličici, sagnula sam se. Mislim da sam u početku glumila da ću povratiti i histerično krenula plakati samo da njega odvratim od onog što radi i usmjerim na moje osjećaje, tako nešto..htjela sam na silu povratiti. Kako nije bilo teško suze pokrenuti od tih scena, ono što sam htjela odglumiti skoro mi je došlo samo od sebe jer mi se kasnije stvarno i smučilo. Kad je mene vidio u toj poziciji došao je i zagrlio, pitao jesam li dobro. Laknulo mi je kada se smirio. Pustio me da odem. Ne sijećam se kako je završio započeti razgovor osim da sam se morala zakunit da se više nikada neću čuti s tim dečkom. Kao i nakon svake svađe obuzelo me neko tupilo, sada bi lako mogla pasti u taj osjećaj samo da se prisjetim svega toga, doma sam takva došla iscrpljena, tupilo, mrtva faca.

Ne sijećam se koliko sam puta tako došla doma, ali sigurno je imalo utjecaja na mene. I đabe je onda vaka ruža koju je ubrao za mene na putu doma, pjesme koje je pisao nekoliko dana kako bi mu oprostila. Na žalost neki dan sam preletila preko 5 i nešto tisuća mailova koje smo razmijenili. Nišla sam na svašta, od njegovih uvreda, pokušaja da mi se ispriča, a najviše mojih poruka gdje ga molim da me ostavi na miru, da ne želim s njim biti, kako ga mrzim. I užasan sram soijećam radi toga. Sve što je on meni napravio je u mojoj glavi, moje ružne poruke su ovako spremljene u mom mailu, da me podsjete kako iako bi mogao gradirati uvredu, udarac, poniženje, ništa ne mijenja činjenicu da sve spada u isti koš povređivanja drugoga i da se ja ne razlikujem od njega. Žao mi je što nisam bila jača i ne poslala mu kako ga mrzim, kako ga ne želim nikada više vidjeti. Ne znam zašto sada toliko žalim radi toga, alis tvarno me muči.

Muči me to što unatoč svemu ružnome, on je jedina osoba od koje sam osijetila punu potporu u onome što sam radila i što me zanimalo, koji je vjerovao u moj potencijal. Osoba koja je taj isti potencijal uništavala. On koji je skoro deset godina stariji od mene, sve što bi mi izgovorio za moj faks uz te njegove riječi sam osijećala kako to ima smisla, kako je dobro to što radim. Kako jednog dana mogu sve što hoću. Kako moje ideje imaju potencijala, moj stav je imao dobre argumente i nije bio automatski klasificiran kao stav klinke ili osobe kojoj je to netko drugi nametnuo. Tužno je kako ti jedna osoba može dati najbolje i najgore.

Danas smo se našli i razgovarali. Probat ćemo biti prijatelji, ako ćemo moći nakon što se neko vrijeme ne čujemo. Baš je neka scena bila koju ću vjerojatno dugo pamtiti. Sjedimo u autu, raspravljali smo o raznim temama, u kratko vrijeme svašta smo prevrtjeli, o funkcioniranju mozga, međuljudskim odnosima, voljela sam o tome s njime pričati..nas smo se dotakli 5 minuta prije rastanka. Trebala sam izaći, šutimo, gledam ga zamišljen je, pomalo namršten, tužan, nisam htjela da tako završi nasmiješila sam se iskreno i gledala u njega i rekla mu ajde nasmiješi se malo, otprilike se i on zamnom nasmiješio, zagrlila sam ga i izašla. U tom trenu sam se dobro osijećala, osijećala sam se da ćemo moći biti u dobrim odnosima, osijećala sam se dobro nakon našeg kratkog razgovora, zanimljivo je kako je on ta osoba koja u meni može izazvati ono najbolje i najgore. Dobro sam se osijećala nakon našeg susreta, ali sada sam opet pala u stanje koje me prati već neko vrijeme, a to je tuga zbog naše veze.

I kada se sve zbroji, na kraju dana se osijećam ružnom, nezanimljivom i kao da ništa nema smisla. Makar me nazvali ludom, taj čovjek će uvijek imati dio mog srca.