Tamburaški zbor Gaj Zaprešić

Datum: 28.06.2006., dan: srijeda, sat: 10:30

Što se bore misli moje

20.06.2006. Napisat ću novi post. Hoću. O Vrbini. O jučerašnjem nastupu. Ali NEĆU!!! Nemam slike. Imam muskulfiber (opet) od Vrbine. Šmrc. Ipak neću napisati novi post. 23.06.2006. Napisat ću novi post. Hoću. Tek toliko da se javim da smo živi. Da nemamo probe. Ali NEĆU. Na godišnjem sam. Spremam. Uživam. Lijena sam. Ipak neću napisati novi post. 25.06.2006. Napisat ću novi post. Ma, hoću. Sve po starom. Baš bih mogla o Vrbini, ali je to bilo davno, a utakmica s Japanom je ovako i onako nebitna kad su "naši" o'šli doma. 188% zasluženo. Ali NEĆU. U Stubakima sam. Ne plivam jer je gužva. Samo se loptam u bazenskoj vodici. I tako... opet neću napisati novi post. 28.06.2006. MORAM napisati novi post. Jer su me opomenuli da već dugo ne pišem. Pa, eto, i ovo je nekakav post O Vrbini neću. Bar neću sad nego kad nabavim slike koje još nisam nabavila. Samo da objavim dobitnike nagrada: 1. nagrada (ljetna škola tambure u Pučišćima u trajanju od 13.-24.08.2006.): Jasna Blažić 2. nagrada (ljetna škola tambure u Pučišćima u trajanju od 13.-24.08.2006.): Nikola Pušić (kak' je dobro biti ''ručnik od prvonagrađene) 3. nagrada (oslobođenje od godišnje članarine): Dario Jambrošić 4. nagrada (bon u vrijednosti 100 kuna): Ante Bodić 5. nagrada (bon u vrijednosti 50 kuna): Karlo Peršin Nagrade su dodijeljene prema redovitom obavljanju obveza svirača, a to su: redovit dolazak na probe (izuzev dobitnika pod brojem 2 koji je iskoristio revnost svoje ''ručnice) i redovito plaćanje članarine. Ni o nastupu na šetnici neću. I neću o majicima u kojima smo bili. Nas je bilo više nego ljudi u publici. Note su dobile krila pa su lepršale, a mi smo se snalazili kako smo znali. Ma, naprosto obožavam ovakve manifestacije kad te stave u "top-termin". O tom bi mogla NG pisati, barem o onom tekstu sa slikom. Znat će ona o čemu ja pričam. Pisat ću o broju svirača na "ljetnim" probama. Bit ću zloća k'o i uvijek. Ipak sam ja Aždaja of d Gaj. E, pa, da! Jučer nas je na probi bilo 9 uključujući Danijela i imajući u vidu da sam čak i ja kasnila. A to nije nimalo pohvalna činjenica ako se uzme u obzir da u ponedjeljak nastupamo u Samoboru. Pitate se zašto je Samobor bitan? Eh, jeste li ikad čuli za "Livadiće". Da, da, oni su iz Samobora. U Samoboru je jedna od ponajboljih glazbenih škola za tambure u Hrvatskoj. Njihovi orkestri mahom na FHTG-ima osvajaju zlatne plakete. Neću reći da su u Samoboru sve sami vrsni tamburaši jer to ne mislim i s tim se ne slažem, ali neosporno je da iz Samobora potječu neki od najvrsnijih orkestara (orkestar čini cjelina, a ne pojedinac). Sad upozoravam Vas, isto k'o što upozoravam i Gajevce. Mi se ne smijemo uspoređivati s njima. I tu ne mislim na kvalitetu jer smo dokazali da i mi puno vrijedimo, nego stručnost. Oni su svi školovani glazbenici i, barem, poluprofesionalci. Nama je naše muziciranje opuštanje, mi smo čisti amateri. Razmete me, ne? Ipak, ne možemo doći u the Samobor i pokazati da smo u mjesec dana zaboravili svirati. Jer je ljeto. Jer nam je vruće. Jer nam se ne da paziti kaj Danijel priča. Jer nam se ne da po toj vrućini dovlačiti pozadine na probe. Ja znam da smo bolji od toga. Stoga, apeliram na cijeli svoj predragi orkestar da upali klimu u svojoj glavi i počne razmišljati. Još nije sve gotovo. Još je taj jedan nastup pred nama. I bolje da ga odradimo kak' se spada. Jer ja nas sve (i sebe, ) jako volim i znam da možemo. I... bila bi razočarana kad, baš tamo, ne bismo pokazali da možemo. Ma, ne dajte mi da pišem. Jer kad krenem ne znam stati. Do viđenja, Jasna

- Tu-ru-kni! (10) - Potroši papir... uzalud! - Još jemput, puce i dečki! -

Datum: 09.06.2006., dan: petak, sat: 13:56

Trilogija: Sam blog nas je spojio - III. dio

.... Pozdravili smo se s Bizovačkim Toplicama obećavši da ćemo se vratiti. I hoćemo! ALI!!! Naše putovanje bilo je još daleko od kraja. Jer... baš je na ovom virtualnom mjestu započelo jedno poznanstvo koje polako, ali sigurno prelazi u prijateljstvo. I to ne bilo kakvo prijateljstvo, nego prijateljstvo dvaju tamburaških orkestara, nas Zaprešićana - Tamburaškog zbora Gaj i njih Koprivničana - Tamburaškog orkestra KUD-a Podravka. Upoznali se prvo blogovi, a taj utorak, 23. svibnja 2006. upoznali se i svirači koji stoje iza tih blogova. I zato nas je, uistinu, sam Blog spojio. Nije Vam ništa jasno? Ma, 'ajmo redom... Dakle, Bizovačke smo ostavili iza sebe. No, put od dana prije, silne probe, naporan nastup, premalo spavanja i razmakanje u bazenima ostavili su duboke posljedice, pa je atmosfera u busu bila uspavana. S vremenom smo se ipak razbudili. A približavanje Koprivnici počelo je buditi neku vrst treme. Barem kod urednice ovog bloga. Jer, ipak ja sve njih "znam", a, u biti, ne znam. Ma, da Vam ne pričam. Ali svakako me "oprala" poprilična trema. Svakako sam pravo žensko, jer mogu raditi više stvari odjednom - borila sam se s tremom istovremeno telefonski dogovorajući prvo mjesto susreta s Ivanom - predsjednicom Podravkinih tamburaša. I onda smo pronašli tu benzinsku. Bilo je neobično nakon tolikih slika vidjeti Koke (ne sve) i Dinka uživo. Na brzinu smo se upoznali, samo nas nekoliko i samo na kratko. Pa su Gajevci oteli Ivanu the Predsjednicu i poveli je svojim busom u nepoznat kraj! Ali, Ivana the Predsjednica je hrabra žena pa se uspjela othrvati svim Gajevskim naporima da je odvedu u nepoznato. Obrlatila je vozača te je on, nakon neuobičajeno kratke borbe, bez pogovora slijedio njene upute. Ah, da, zaboravila sam pripomenuti da nam je i predsjedničko osiguranje bilo za petama - Bodigard-ica, Tajnica i navodno još neki. Ipak, sve se dobro završilo, mada je "ružno" počelo. Sad zaboravite sve ovo moje dramatiziranje i izdvojite činjenice. Ivana nas je vodila na putu kroz Koprivnicu. Previše čitam ono što ne bih trebala. Nismo upoznali sve članove orkestra, ali ima vremena jer ovo sigurno nije bio posljednji susret, upoznali smo njih... Ajmo redom, pratite prvu fotku, gospodična s fotićem koja sjedi skroz lijevo je Bodigard-ica Trisha iliti Ana, do nje sjedi Tajnica Audry iliti Andreja, a gospodična u narančastoj majica je Ivana the Predsjednica (njih tri su i članice Koka). Bacite pogled na drugi red, mladi gospodin s lijeva je Dinko, do njega sjedi Marko (koji je i član Kandelabera). Gospodin koji stoji je Kapelnik, voditelj i dirigent orkestra. Dočekani smo jelom i pilom, pa smo se fino pogostili, a u znak zahvalnosti Koprivničanima, a i za gušt nama, "velikim" Gajevcima, natjerali smo "malce" iliti naš pomladak, da pod Danijelovim vodstvom, odsviraju dvije pjesme. Čak su imali i solistu, malog Jožu koji inače svira u pomladku. S obzirom da se taj doživljaj jednostavno ne da riječima opisati, pogledajte slike... Još smo se malo družili u prostorijama, a onda su nas naši dragi domaćini poveli u razgledavanje njihovog grada. Eto, svi koji niste bili, toplo preporučam, posjetite Koprivnicu jer se nama jako svidjela. Ipak, imali smo dobre vodiče. Eh, u centru Koprivnice je prekrasan park, a u parku prekrasan paviljon, a mi svi redom isto tako prekrasni. I, uslijedilo je fotkanje do besvijesti. Stavljam samo jednu slikicu da vidite kako smo i mi i okolina prekrasni... Nakon razgledavanja, nekoliko nas je skoknulo po sladoled da se malo ohladi. I to Vam toplo preporučamo jer sladoled je odličan, a kugle ogromne! Dovršivši sladoled, završili smo u pivnici na čašici razgovora. A gdje bi tamburaši drugdje, ne? Uglavnom, u pivnici smo se malo upoznavali i polako dogovarali iduće susrete. Ako bude sreće, u vrlo skoro vrijeme ćemo se ponovno sresti!!! E, pa, mislim da govorim u ime svih Gajevaca kad kažem da nam je bilo drago što smo se upoznali i da su nam svi Koprivničani koje smo upoznali jako dragi. Sigurno se vidimo, tamburaši!!! Upozorenje Gajevcima, idući tjedan 12.-16.06.2006. probe su iznimno u srijedu i petak od 20:00. Molimo, cijenjene svirače da se pojave na tim probama jer se 19.06.2006. svira na Zaprešićkoj šetnici u sklopu manifestacije Ljeto u Zaprešiću! Pozdrav svima, Jasna

- Tu-ru-kni! (10) - Potroši papir... uzalud! - Još jemput, puce i dečki! -

Datum: 05.06.2006., dan: ponedjeljak, sat: 11:41

Trilogija: Gaj nastupa, Gaj se kupa - II. dio

Prvo, zadnja čestitka u nizu ovih "naguranih" kroz kraj_travanjsko-svibanjsko-početak_lipanjsko vrijeme. Našem starom-novom članu Ivanu Jugu za njegov rođendan (koji je bio jučer 04.06.) od srca želimo sve naj-naj-naj-najbolje!!! GAJ NASTUPA, GAJ SE KUPA - II. dio trilogije Belišće Kada je, konačno, horda "ispikanih", umornih i znojnih Gajevaca puštena u prostorije škole, krenulo je s raspakiravanjem. Izvadi tamburu, pronađi i posloži note, dok, u isto vrijeme, Danijel viče da nema štimanja i da se krene u dvoranu na probu. Proba odrađena solidno, znači: ne odlično. Zanimljivost: Krenemo svirati Gaj. Danijel dirigira (a tko bi drugi). Nakon trećeg "uzdaha" (ne znam kako da nazovem to stanite_dok_Danijel_ne_da_znak_za_dalje) Danijel slaže neku čudnu facu. ??? Polako, svirači prestaju svirati. U čemu je problem? Što je Danijelu? Njegov odgovor: "Pa, ne mogu vjerovati da ste već treći put za redom točno stali i upali točno na moj znak kak i treba." Odlično, tek što se nismo predstavili žiriju kroz najvažniji nastup u sezoni, u borbi za najvažniju nagradu za orkestre, naš maestro sumnja u nas. Ma, bilo bi žalosno da nam nije bilo očajnički smiješno. Da pripomenem, dečkići iz pomladka su bili jako dobri, slušali su probu, igrali se nekog k(l)okanja (ne znam ja te nove igre - vidi sliku ) i na kraju tetovirali maestra Danijela... Povratak u učionicu s tamburama donio je još malo raspremanja stvari, dijeljenje akreditacija i knjižica i psihičke pripreme za predstojeće stresne situacije. Naravno, najuporniji ni tada nisu ispustili tambure iz ruku! Martini je kolega Jug s dionice otpjevao nekoliko stihova. Dakle, naši kontraši... (nema Bana, ali u ovom kadru je treći višak, ne?) Eh, sad, za opis slijedećeg dijela dana nedostaje slika. Mislim, razumljivo je to jer smo mi krenuli u razgledavanje grada. I, tako smo razgledali najbližu birtiju Nije bilo vode u gradu, pa nismo mogli piti kavu, no, na sreću, zadovoljili smo se i drugim napicima. Ali... dječica su uspjela dobiti cappuccino pripravljen od mlijeka i, napomenut ću, podiglo im se raspoloženje da ne kažem baš da su podivljali. Moramo i mi, "veliki", to jednom isprobati, sigurno je dobro. A onda je krenulo veliko presvlačenje, cure u wc-ima veličine 1X1, a dečki u učionici. Mislim, nije da su nam branili da se presvlačimo s njima u istoj prostoriji, ali nekako nam je taj majušni wc baš bio prirastao srcu. Nakon tog spremanja smo si bile tako lijepe (Martina i ja) da smo sve isijavale pa smo naprosto morale pozirati... A Luks je o tome mislio točno ono što će se ispisati ako malo duže držite kursor na slici... Treme, naravno, nije bilo. Ma, kaj bi je bilo pred važno (jedino) natjecanje. Mi smo ozbiljni k'o ribe i niš' nas ne može izbaciti iz takta jer nam je uzrečica sa slike na koju Ban pokazuje vječito na umu. A-ha. Moš' si mislit. I onda smo se poslagali pred ulazom na pozornicu. Desna ruka, žice prema publici, pazite na stepenice, druga po redu se klima, prvo ulazi prvi red od primova, pa drugi red, prvo silazi prvi red od bračeva. Nema treme, samo je velika. Ulazak na pozornicu. Sjedanje. Najava. Vrućina. Znoj curi. Zagušljivo. Reflektori upereni u oči. Malo se primakni. Obriši znojne ruke. Započelo je. Naše najvažnije izvedbe u ovoj sezoni. Svaka pauza (bilo u pjesmi ili između njih se koristi za brisanje ruku). Izgledalo je to ovako... Konačno je završio i Narodni ples. Olakšanje na licima svirača. Znoj i dalje curi. Zadovoljni osmijesi na pozornici. Dodjela priznanja predstavniku zbora, dirigentu i solistici. Bili smo posljednji. Odjava voditeljice. Silazak. Nitko se nije usudio reći to naglas, ali znali smo da je bilo dobro. Nitko nije (pa čak ni ja, the Okorjeli_Kritičar_Vidim_Sve_Ružno) imao primjedbi. Bili smo zadovoljni, ali smo se bojali pričati o tome da se ne ureknemo. A voditelj je ostao toliko šokiran (očito smo ga još više iznenadili) da je ostavio note na pozornici na stalku i skroz zaboravio na njih. Još jednom nas hvalim; osvojili smo 94,50 boda od ukupno 100 mogućih i priskrbili si (već!) drugu zlatnu plaketu Paje Kolarića u konkurenciji tamburaških zborova za naš ormar (za sada još samo zamišljeni) s odličjima. Čestitke svim sviračima, voditelju i solistici! Njih dvoje ne-svirača; Danijela i Danijel, dirigent i solistica... Valpovo Pizza u Valpovu nakon nastupa je već postala svojevrsna tradicija kod Gajevih odlazaka na Festival hrvatske tamburaške glazbe. Ni ovaj put nije bilo iznimke, zauzeli smo cijelu pizzeriu i "papali"... Nakon "papice" pozdravili smo se s Danijelom, Banom, Nikolom i Jurom. Oni su krenuli prema Zaprešiću, za njih je, na žalost, utorak bio radni dan koji nisu mogli izbjeći. Bizovačke toplice Iako smo se kasno vratili u hotel, zamolili smo osoblje za jednu prostoriju (rekla sam već da su bili jako dragi i dobri) i onda smo još malo tamo feštali... Danijel je malce otpravio na spavanje riječima: "Nemojte lupati i galamiti jer nismo sami. Ipak ima i starijih ljudi koji su tu na rehabilitaciji i morate shvatiti da njima nije više do zabave i života!" Da ne bi mislili da voditelj ne baca fora k'o iz rukava I, naravno, da SU lupali i galamili i da nas je, po povratku oko 3 ujutro, u hodniku dočekao urnebes, smijeh i cika i nabacivanje lopticama. Prvo ih je, ponovno, opomenuo Danijel. Bio je mir punih 5 minuta. Onda je u akciju krenuo Sremac. Isti učinak. Pa ja. Nema promjene u duljini mirovanja. Pa Marija. Sve u svemu nitko nije bio pretjerano efikasan. Nastavilo se to... Svaka čast četvorki malaca: Ivanu, Matiji, Antoniju i Josipu koji su bili zbilja dobri i spavali. Eto, od ostalih, najgora je bila trojka iz velikog orkestra - Žiljak, Dario i Krkač. Oni su imali lopticu, sve im je bilo smiješno jer im je netko dao da priđu alkoholu... Da skratim: na svaku opomenu uslijedio je histeričan smijeh. Međutim, ni "zločesti" (oni koji nisu spavali) malci nisu puno zaostajali za "paklenom trojkom", jedino što nisu prilazili alkoholu. Sva sreća pa kad zaspim ni top me nije u stanju probuditi, a i bila sam daleko od njihovih soba. Ali, me zato ujutro, dok sam k'o kvočka skupljala malce za doručak dočekala rafalna paljba od "tete kojoj više nije ni do zabave ni do života" iz njima susjedne sobe. Kak' su oni cijelu noć lupali s loptom po zidu, da ni njoj ni paru iz susjedne sobe nisu dali spavati, da su stalno otključavali i zaključavali sobe (a zidovi debeli k'o papir), da im je ona loptu uzela u 5 ujutro jer više nije znala što bi, da smo ih trebali bolje paziti. Čujte, teta, mi smo ih opominjali i zbilja nam je žao što Vam nisu dali spavati i dobro da ste im uzeli loptu (zašto se mi toga nismo sjetili!?), ali nije mi palo na kraj pameti staviti ih k sebi u sobu i osobno ih nadgledati, toliko luda nisam (to nisam rekla, jer sam bila jako fina ). Ma, ajde, ipak su oni još djeca i njima je to bio veliki doživljaj koji su morali iskoristiti u potpunosti. Svi smo mi nekad bili takvi (neki su još uvijek). Bilo ih je zanimljivo buditi na doručak. Ona dobra četvorka me dočekala na nogama, a ostali su spavali uglavnom obučeni. Do pola 9 su svi bili na doručku, mada su neki jedva držali glavu nad stolom. Eh, al čim se spomenuo bazen - naglo razbuđivanje i novi nalet adrenalina. Brzo presvlačenje i put bazena. Prvotne napomene; malci ne skakati, malci ne u olimpijski bazen, slušajte velike. Dobro. Uvalili se svi mi, i veliki i mali, u bazene, malo plivali i ronili, malo se potapali, al' najviše se razmakali, uostalom, eto nas... Nakon 2 sata, jedan biser (da ne imenujem) iz pomladka se, pametno, sjetio reći da im je Danijel dozvolio da idu u olimpijski bazen. A Danijela ni blizu u krugu 50 metara. Pa, valjda taj biserčić nije ni dovršio rečenicu, a već je, eto, svih njih 10 bilo u olimpijskom bazenu. I eto strke - a kaj smo vam rekli, 'ko vam je dozvolio, hoćete da nas sve izbace s bazena, hoćete sjediti pored bazena... Uglavnom, nije bilo lijepo, a teta Jasna (urghhh! pa nisam tak stara) je postala u najboljem slučaju vještica. Onda su se otišli loptati u bazen u kojem se to smije. I mir b(l)ožji. Aleluja. Eh, a tamo je i tobogan. Veliki tobogan. I mi bi se spuštali. Mi veliki bi se spuštali. I Gaj nas odlučio počastiti spuštanjem. Jeeeeej, veselja!!! Šteta što to nije ostalo zabilježeno. Od nas 25 u bazenu (velikih i malih) možda se dvoje nije spustilo, a i to sam puno rekla. Onda je još striček redar bio toliko dobar i dopustio svakome da se spusti 2 puta. Jeeeeeeeeej!!! Za neke (čitajte: mene) je taj drugi put bio koban, ostala mi lijepa poveća (da ne kažem velika) masnica na boku za uspomenu, ali išla bi ja opet samo da su mi dali. Nakon bazena, uslijedilo je spremanje stvari u bus, prikupljanje ključeva, ručak, zahvala osoblju i napuštanje Bizovačkih toplica. Do viđenja, Bizovac... vidimo se opet za dvije godine!!! Nitko neće biti neshvaćen ako nije pročitao sve, jasno mi je da je ovaj drugi dio trilogije predug. Ali, eto, barem imamo novi post nakon podosta vremena Uživajte, Jasna PITANJE DANA **** Razmišljate li već o moru?

- Tu-ru-kni! (4) - Potroši papir... uzalud! - Još jemput, puce i dečki! -