|
|
četvrtak, 28.02.2008.
Sva cuda svijeta - dio V/5 - USA
Prica prva – kako se voze obicni ljudi + nesto je divlje u zraku
Isti dan kad smo rezervirali avionske karte, rezervirali smo i rent-a-car. Ispostavilo se da su cijene iste za sve tipove auta, stoga se Gazda odlucio malo keriti i narucio Lincoln Town Car. Drveno sucelje upravljacke ploce, kompjuterizirane funkcije, kozna sjedala s grijanjem, prekrasno kad se jednom nakon par minuta ugriju, ali dok se ne ugriju – rit je u zraku, ne pitajte kako, tehnika je neopisiva !
Ja ne znam bas puno o automobilima, ali cula sam ih da kazu – tko nema za Lincoln, vozi Cadillac.
Meni se nakon naseg Jeepa cinilo kao da sjedim na podu, sve mi je bilo nekako nisko. Zamijetila sam da nam ljudi na cesti stalno daju prednost pak mi je objasnjeno da je uvrijezen obicaj kad netko vozi auto te klase da ga se pusta prvog - e svasta...
Ogromna su to prostranstva, vozite se i cijelo vrijeme vam je daleko otvoren horizont.
Inace, gospodar zivota i smrtne panike, vrhovno bice kojem se svi uklanjaju, master of the universe na ovim cestama od kojeg svi strepe i kojeg se svi boje je
PEPE LE PEW
alias
SKUNK
Od njega zaziru sve zvotinje i ljudi, nitko se ne upusta u raspravu ili sukob s njim. Pitala sam Gazdu kakav je polozaj te zivotinjke u prehrambenom lancu i ima li ikakvih prirodnih neprijatelja i on mi rece – samo jednog koliko on zna – najcrvenijeg od crvenih rednecka koji kad opali tvora na cesti autom zurno vadi lopatu iz gepeka i zna da mu se smijesi vecerica - roadkill stew – stono bismo vrlo slobodno preveli kao gulas od crkotine s ceste...
Kad se baja postavi u ovaj polozaj, to je znak da trebate juriti sto dalje toliko brzo koliko vam je dragi Bog snage dao – ako ne i brze.
Povremeno dok se vozite vam opale suze na oci i usi - rijec je o strasnom i tesko opisivom smradu – znak da ste upravo presli preko ostataka tvora kojeg je ubio auto. Jako puno tvorova gine na tim cestama, ima sluzba koja krstari okolo i koja ih kupi, ali i kad pokupe tijelo, na cesti ostane gusti uljni koncentrat – izlucevina analnih zlijezda koja tjednima smrdi i raznosi se na gumama i dospijeva kroz klimatizaciju u auto. To na kraju opere kisa. Budete li ikad pospricani, ceka vas privremeno izopcenje iz ljudske zajednice, unatoc temeljitom pranju miris se otklanja jako tesko.
Skunkom se sasvim ozbiljno bavi POLICIJSKI SITE
Vole se naseliti nadomak vase kuce u vrtu ili okucnici, plasiti vase goste i putnike namjernike, jesti ostatke hrane, stvoriti pod vasim trijemom topli dom i tu podici obitelj
Ima navodno ekipa koja se bavi biznisom, daju sasvim malim bebama skunkovima izvaditi te analne spray zlijezde, pa ih prodaju ljudima za kucne ljubimce, a mogu se koristiti i kao hladno oruzje za obranu od pljackasa. Cak niti oni najocajniji ne riskiraju provjeravati je li skunk nature ili fake... ako ga sretnu na trijemu kuce velika je vjerovatnost da ce okusati srecu drugdje i ici opljackati neku drugu kucu.
Prica druga - dobrodosli u Texas i dobar tek
Op.a. - Ova je slika nastala i ustupljena mi na koristenje iz Houstona, od strane mlade dame Enise Hawkins (Maggie sitterica) koja je imala zadovoljstvo kusati desert i poslati i meni jedan - waffle u obliku drzave Texas
I tako smo nakon Dallasa i rjesavanja papira krenuli ka Wichita Fallsu, jos umorni od leta, zastali u jednom zivopisnom restorancicu kraj autoceste kako bismo nesto pojeli. Mogla sam birati – jedan nadomak drugog bio je Catfish restoran ( catfish je mislim gadna brkata somcina koja bijesno gleda sa oglasnog jumbo plakata nadomak parkinga ) ili Barbecue and grill – ovo prvo mi se nije pretjerano dopalo, a ovo potonje mi je bilo izglednije za uloviti neku dobru salatu. Obicaj je u njihovim restoranima da se ne ulazi tek tako, nego vas do stola povede osoba na ulazu za to zaduzena. Tako je bilo i tamo, mala vesela brkata osoba nas je provela hodnikom i posjela za stol, nakon sto sam odlozila jaknu, ugledala sam po zidovima cijelo preparirano groblje zivotinja, glava i koža. Plus slike kauboja i indijanaca s pocetka stoljeca. Rustikalno. Medutim, Gazda je bio gladan kao vuk i vec narucivao pa nije dolazilo u obzir da se vozimo dalje. Ja narucih salatu i grillanu piletinu u krumpiru. Naglasila sam da zelim malu porciju - jedan krumpir. Salatu sam mogla sama birati i sloziti na salad-baru. Odoh, pronadoh, nagrabih. Sest vrsta dressinga – super. Obzirom da smo na godisnjem unleashed sto se tice hrane, tu sam se otela i uzela ribani Cheddar sir i majoneza dressing onako velikodusno povrh mijesane salate. Smjestila sam se sva sretna za stol s namjerom da krenem brstiti svoju vecericu, a mlada zgodusna modrooka konobarica koja je upravo donijela pice me je u jedan mah upadljivo otvorenih usta prenerazeno pogledala. Uzvratih joj jednako prenerazen pogled i upitah – je li nesto nije u redu ???
I tu ona s daskom nelagode otpovrne: - Maam – uzeli ste puding od banane preko salate !!!
Privucem zdjelicu, dobro pogledam, uzmem zlicicu za desert koja je bila odlozena sa strane i kusam – je, stvarno je to bio dobar puding od banane... i ladno ga u tri poteza kompletno premjestim na papirnati ubrus (zaboravih reci, na kariranim stoljnjacima nije bilo salveta, nego je svaki stol imao rolu papirnatog ubrusa nataknutu na drveni izrezbareni i slikoviti stapic na postolju ). Nimalo zbunjena, ustala sam i pozvala mladu damu ka salad baru pokazala joj prizor i upitala - Tu ima osam vrsta povrcki i salata, sest doza razlicitih dressinga za salatu, sto puding radi tu??? Odgovor je bio: - Aaaaa, ali uvijek je tu puding, to vam svi znaju! I tako me je zbilja na brzinu utjesila. Cinjenica je da je mjesto bilo puno puncato i ocito omiljeno obiteljsko okupljaliste. I tako, dobismo mi veceru, ali nema besteka. Dignem ruku, pozovem curu nazad, ona daklem dojuri k nama i tako se simpaticno i slatko ispricala da se nisam uspjela niti naljutiti – besteci su na pranju, sad ce ona... U meduvremenu se hrana namjeravala ohladiti, tako da sam predlozila Gazdi nek mi to pojedemo, raspolagali smo povecim zlicama za desert koje su bile na stolu i dali se na posao, sve je ionako bilo usitnjeno. Fina grillana usitnjena pileca prsa u izdubljenom krumpiru ogromnom poput omanje dinje. Porcija je bila naravno dvostruko veca nego li sam mogla izjesti, tri vrste dressinga i maslac za krumpir, (srecom pa sam narucila JEDAN KRUMPIR) fino i dobro, ali pola ostavila. Bestek se nije pojavio niti dok smo placali i odlazili. Ali smo vidjeli mladu damu zaduzenu za nas stol gdje leta okolo rumenih obraza zadihana s punim rukama i isplazenim jezikom i ne staje – zbilja je bila guzva. Gazda je ipak ostavio napojnicu.
I tako dolazi
Prica treca – dobrodosli mili gosti ... Hotel !!!
Ove godine Gazda je odlucio uzeti hotel s pogledom na Wichita slapove – Holiday Inn. I tako mi u neko kasno doba dodemo na recepciju, prijavimo se i tu nas s odusevljenim urlikom zaskoce s leda Gazdin brat i sogorica. Zena moje godiste, onako mladoliko dugokosa u zimskoj jakni, zavrnutim farmericama i BOSA golih stopala. Nisam se dala zbuniti i pokazati da je to meni nesto neobicno, pa sam se ponasala posve cool. U hotelskom restoranu se upravo odrzavalo natjecanje u karaokama, zavijalo je i jodlalo na sve strane. Ipak, odlucismo odloziti prtljag i popiti picence na baru. Picence se oduzilo na skoro sat i pol razgovora, pa smo u sobu dosli krvavih ociju nesto prije ponoci kao dvije krepaline. Prsla sam ko petarda kad sam skuzila da wc nije cist i da kada nije propisno oribana. No dobro, imam vlazne maramice i gel za pranje ruku, bit cemo gerila i idemo spavati neoprani i bez tusa, krevet je izgledao frisko namjesten. Mozda ekipa na recepciji nije znala da soba nije bila priredena, ljudi smo, dogada se - a ja sam bila preumorna da ujedam te noci, pomicala sam tijelo i komunicirala zadnjim atomima energije stecenima jos u krevetu u Mannheimu, pokretala me samo snaga volje – jet lag je uzimao danak. Ujutro sam samo zavirila u aparat za kavu, kad ono – gornji dio i posuda neobrisani , voda u njima. I tu mi pukne film, zla kakva jesam u pet ujutro sam napisala poruku sobarici da rijesi probleme po redu kako sam navela. Zamolila i zahvalila se unaprijed na kraju pisamca.
Kruna svega jest bila cinjenica da nije bilo cetke za wc, pa nek i to donese. Gnjusno. Moram napomenuti iako nije lijepo tracati – jedina cetka za wc koju sam ikad vidjela u tom kraju je bila u kupaonici Gazdine sestre, nije je bilo niti u hotelu, niti u jednom toaletu u restoranima gdje sam prala ruke i isla provjeriti, niti u trgovackim centrima, niti u kaficima. Zainatila sam se u namjeri da shvatim je li to narodni obicaj tamo ili puki slucaj, pa sam provjeravala svugdje. Oprostite na neprimjerenoj temi , ali za mene je misterij kako oni to rjesavaju. Stoga sam vec prvi dan navalila da kupimo tu cetku i sredstvo za ciscenje kupaonice i dobro sam postupila.
U iduca dva dana se odvijala moja mala privatna prepiska s osobljem hotela, buduci da smo jutrom odlazili i vracali se uvecer to je bio jedini nacin komunikacije, ali nikako nadoci, jos uvijek musavo u sobi, zavjesa nepromijenjena, prljava i hocu je van, internet konekcije u sobi nema, osoblje me uvjerava da imaju hot spot ali nemaju, odnosno, imaju nesto sto pokriva samo samo odredene dijelove hotela, ali mi nismo bili srece imati tu povlasticu. U lobbiju ima ustakljen malen ured s racunalom i internet konekcijom pa tu na vratima pise * Bussiness centar * i tu sam onda isla online. Druga mogucnost je bila hodati s laptopom okolo i istrazivati gdje wireless radi. U utorak ujutro najavila na recepciji razgovor s direktorom, a njega do srijede neima jer ima gripu.
U srijedu ujutro na danjem svjetlu Gazda pronalazi necije odrezane nokte kraj fotelje koju inace nismo koristili. Nema noktiju puno, ali on svejedno puca ko kokica onakav uvijek uljudan i miran. Posteljinu nisu promijenili otkad smo dosli, dakle od subote uvece. Plahta premala za king size pa se mora navlaciti da ne biste spavali na golom madracu. Gazda ponekad ne odobrava u potpunosti moje metode, ali se nakon toliko vremena provedenog sa mnom vec vise ne cudi – jedino sto mi je ovaj put dao bianco dozvolu za unleashed pljucu i najavio i osobno sudjelovanje.
Obzirom da sam svojedobno kasnih osamdesetih radila na projektiranju novog objekta Bizovackih toplica, ponesto sam i znala o kategorizaciji hotela. Samo sam u 11 ujutro provjerila da se podsjetim i na internetu nasla americke standarde. Srijeda, tocno u podne razgovor s direktorom – fino , kulturno, smireno smo ga oboje naizmjence derali sloj po sloj s prituzbama i navodima propisa i minimalnih uvjeta i standarda hotela s tri zvjezdice. Uzalud im ureden fitness i teretana, fin i cist bazen i spa na slobodnom koristenju kad im soba izgleda kao svinjac. Direktor neki ugladen gospodin iz Oklahome, jadan, em je bio bolestan i pod temperaturom, em je tek prije mjesec dana dosao direktorovati u taj hotel da zavede malo reda. Kaze kako imaju problem s osobljem, ljudi nece da rade, uspijevaju dobiti radnu snagu koja nije dostatno obucena i neki cak ne znaju engleski. U planu je slanje personala na obuku. Prije pola godine su otrpjeli poplavu do drugog kata i morali renovirati ... Sto se mene recimo uopce ne tice, meni je zao ... ja sam na trecem katu i HOCU I ZELIM cistu posteljinu, ciste zavjese, usisan tepih, cistu kupaonicu i ne zelim koristiti aparat za kavu koji mi uredno stave gore a ja ga ostavim ispod , nemam nista protiv da operem sama kupaonicu, to radim svaki dan i doma, ali ne zelim za to placati !!! Osim toga, ne zelim spavati na golom madracu i gledati musavu zavjesu i necije $“#%#&(&/)&$#%$“# nokte na tepihu – mislim da sam tu vec lagano rezeci podigla ton. Covjek je samo problijedio i rekao – Kad dodete danas natrag u sobu blistati ce, a ostatak boravka vam je besplatan. Tako je i bilo, platili smo samo pola vremena koje smo tamo proveli, a soba je svaki dan od tad bila propisno sredena. Cinilo se da je tepih drukcije boje i sve cisto, ali zalosno je kad covjek mora biti bitch da dobije ono sto je red...
Ali zato smo imali pogled na slapove...
falls.avi
Obratite pozornost na omanju grupicu ljudi u podnozju slapova, o tome ce biti rijeci u jednom od iducih postova...
Prica cetvrta – kratka i informativna – zena uspaljenica
Da ne zaboravim napomenuti – ujutro se hvatao mraz na autu i zelite da ste ponijeli sal i rukavice jer je minus cetiri, ali zato u dva poslijepodne grcate na 25 stupnjeva celzijusa. Tko nije lukav i ne zna se obuci u tri sloja koja polako tijekom dana svlaci, glavinja i kuha se kao ja u debelom puloveru ispod kojeg je fina debela pamucna dukserica. I termo carape u cizmicama s cicom unutra. Samo prvi dan, kasnije smo se naucili sto tocno znaci koliko je stupnjeva Farenhajta kad pokazu na vremenskoj prognozi.
Bilo je jos kojesta, slijedi nastavak
Ostajte u dobru...
|
- 09:46 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
utorak, 26.02.2008.
Sva cuda svijeta - dio V/4 - USA
Vratili se sretno i skrseno. U iducoj seriji od nekoliko postova bit ce ponesto crtica s putovanja...
Pregrmjeli smo jet lag, donijeli doma poganu prehladu, pokosila nas temperatura, povracanje i gadan kasalj, ukocen vrat i raspjevani majstor Poljak s alatom ( trebalo biti obavljeno za nase odsutnosti ) pola sata nakon sto smo presli kucni prag i uvukli prtljag, psa sa cuvanja i psece accessories, pregrmjela pranje i glacanje hrpetine rublja koju smo dovukli, Gazdi dobro krenulo od prvog dana na poslu pod punim pogonom jer ga je docekao pretrpan stol pa se doma vratio iskolacenih ociju kao da ga je netko deset sati plasio - i sad se samo osjecamo prebijeno, inace je sve pet.
Ali da krenem s pricom, skuhajte kavicu, ugodno se zavalite ispred zaslona. Pocinje se od pocetka.
U subotu su nas kolege ranom zorom vozili na aerodrom. Karte su bile rezervirane kao i obicno putem interneta, letjeli smo Lufthansom, pa smo na malenom stroju nalik bankomatu morali ukucati podatke kako bismo dobili talon za prave karte.To je uobicajena procedura, a nakon toga otici na salter gdje nas je ljubazna naocita mlada sluzbenica prikucala na dvadeset minuta objasnjavanja jer joj nista nije bilo jasno vezano za moju USA vizu. I nacin mog boravka u Njemackoj. Dogada se, naucila je nesto novo. Nakon toga pregled... Kao i obicno u Frankfurtu - detaljno, bez obuce i do rebara. Sluzbenici koja me je prepipavala jako su se svidjele moje zokne bijele na mala srdasca u duginim bojama plavo ljubicastog dijela spektra, kad ih je vidjela oci su joj zasjale i usta rasirila u kes od uha do uha.To su inace nove misene zokne, ja istinski vjerujem u nosenje novih zokni kad se putuje, sto veselije to bolje - opusta.
Procedura je da se iz torbe mora izvaditi sve sto zuji, klepece i svijetli - nakon sto sam u kutiju odlozila mobitel, mp3 player, handheld, kameru i laptop, ovo potonje sam morala odnijeti u odvojen malen ured u staklu. Tamo mi je jedan vrlo ljubazni gospodin nekom vrstom uredaja nalik na karticu presao svaku plohu laptopa, odozgo, odozdo, sa svih strana - stroj je bio neukljucen. Sadrzaj nisu pregledavali.
Kad smo se napokon utrpali u avion, naravno ekonomska klasa, kao sardine u kutijici, doznali smo da se let odgada na neodredeno vrijeme. Hrana nije stigla. Onda smo cekali sat i pol vremena da dode hrana. Na ovom letu je bilo svega par kikica, djeca su bila zacudno mirna i tiha. Obzirom da sam se uparadila u miseno odijelo i misene crne uglancane cipele, crnu pelerinu i sesir nakeljila povrh u prtljaznik da se ne guzvaju, bila sam prilicno nekomotna, radije putujem u jeansu ili trenerci - ali ovo je bila jako vazna prigoda. Ne imigrira se u USA svaki treci utorak. Pa sam se gnjezdila u uskom neudobnom sjedalu tjeseci se da je odijelo kvalitetno i da necu izgledati kao da me krava sazvakala i ispljunula kad izadem.
Sam let je bio miran i dobar, pilot gospodin Manfred i kopilotica gda Viktorija su bili vrlo pricljivi, pretpostavljam da je sat i pol vremena kasnjenja bio neugodan detalj pa su se umiljavali cestim javljanjima o vremenu i small talk ugodajem. Ja sam u avionu shvatila da sam zaboravila 4-gigabajtni memory stick i dvije 2-gigabajtne kartice s pripremljenim filmovima za put doma kraj racunala. Tesko je opisati sto sam tad osjecala, ofca ofcasta  !!!. Bili smo dakle osudeni na filmove u avionu. Koja sam oba preskocila. Sjela do prozora, malo citala, a uglavnom spavala slusajuci svoju glazbu. Gazda je malo citao, malo drijemao, malo igrao igrice na handheldu, ali uglavnom bio buban s lijeva svaki cas kako je tko prolazio. Prostor sjedalica je mali, a njegova ramena velika. I tako skoro dvanaest sati.
Gazda ne pije, izuzetak je ako ponekad ljeti makne ledeni Heiniken, kad je zbilja prehladen i bolestan spravi vreli caj s viskijem, limunom i medom da se preznoji, ili srkne sampanj ako je prigoda, no ima jedna stvar koju on uvijek radi u avionu - naruci koktel imenom Red draw.
To je jedna ogavna stvar koja se spravlja po receptu kako slijedi - slaze se u omjeru 30/70 % u korist pivkana, pospe biberom tko voli 
Sastojci:
-mali pivkan (nisam sigurna mora li biti nekakav odredeni brand, mislim da ne)
-malo gustog soka od rajcice
-biber
I to se onda sve lijepo promjesa u smjesu koja mirisom i okusom mene opako izaziva na povracanje. Praaaaavi znalci u tom uzivaju. Ja sam osjecka provincijalka pa mi se takosta ne pije.
U svakom slucaju, putovali smo vec poznatom rutom preko Grenlanda, pa sam iskoristila prigodu da napravim nesto fotkica i filma
grenland.avi
A ovako se na zaslonu vidi ruta kretanja, temperatura na oplati aviona, visina i brzina leta, udaljenost od destinacije i vrijeme. Ovu vrst obavijesti pustaju svakih sat vremena (ako nije na programu film).
airplane.avi
Cim smo sletjeli u Dallas, stali smo u red za razgovor s imigracijskom sluzbom. Iako je trebao ici na drugu stranu gdje ulaze americki drzavljani, Gazda je isao sa mnom, ovaj put je bilo prevazno i htio je "imati stvari pod kontrolom" - a tako je i bilo ! Toliko je pricao da JA gotovo nisam mogla doci do rijeci, cijela procedura je bila zavrsena u zapanjujucih petnaestak minuta u caskanju, dobrom raspolozenju i glatko. Sad sam u posjedu Green card dokumenta, doduse samo pecata s brojem na putovnici dok mi u roku od sest tjedana ne uruce postom pravi dokument. To jos nije drzavljanstvo, dovrsenje procedure nam tek predstoji, nadamo se to okoncati po ubrzanom postupku buduci gospodin suprug ima odredene privilegije pa se ne mora cekati 3-5 godina...u zbilja povoljnom slucaju moglo bi biti zavrseno do kraja godine. Meni predstoji da naucim gradivo za ispit koji moram poloziti pri iducem ulasku, tekst zakletve, i sto je najvaznije - da naucim pjevati americku himnu  , a navodno ce biti i jos ponesto...
I mala pseca digresija - u petak uvece prije puta smo ostavili Maggie na cuvanju. I njene stvari - kutiju s pijeskom, krevetic za spavanje, zdjelice s hranom, dokumentaciju i ranac s ostalim potrepstinama. Bog pomogo mladoj dami koja ju je cuvala i njenom gospodinu - moja pseca sinjorina je dan prije puta nenadano usla u "red alert" fazu - mjesec dana prije roka, cemu se nisam nadala. Ljudi su bili vrlo uvidavni i strpljivi, uvazavajuci cinjenicu da je cuko bio prva dva dana uzrujan i kompliciran jer je nikad nismo ostavljali na duze od dva sata nigdje osim doma, ne mogu im se dovoljno zahvaliti na razumijevanju i trudu.
Prilazem par slikica da se vidi nova frizura, osisalo ju u subotu, imali smo groomere, a donijeli smo joj i novu vecu kisnu kabanicu i trenerku za hladne dane...
U iducem nastavku kako je dalje bilo...
Ostajte u dobru.
|
- 10:16 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 21.02.2008.
- 14:14 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
subota, 09.02.2008.
- 09:00 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 07.02.2008.
Sva cuda svijeta - dio V/3 - USA
Jos par prica i bilo bi gotovo s putopisnim dijelom iz USA.
1 Prica magareca i kako je na kraju ipak dobro zavrsilo
FARMA MAGARACA je bilo mjesto koje je Gazda nasao na internetu i odlucio me tamo odvesti. Oni koji me bolje poznaju, znaju da je skoro svaka zivotinjka meni draga, a mjesta gdje ih je vise na okupu izvor istinskog veselja.
Sve je dakle bilo organizirano, s vlasnicima smo kontaktirali mailom i najavili se - tamo prodaju magarce za kucne ljubimce, male i velike, imaju prestizna legla magaraca i time se dice. Cijena? Prava sitnica, krecu se od 150 dolara za one neugledne i obicne do 600 dolara za izdanke plave krvi. Ovo je clip s njihove stranice.
halterj.mov
Nije da bismo mi nesto kupili magarca pa letjeli doma za Osijek s njim, a nemam ga ni gdje staviti u stanu, nego je plan bio da se dobro provedemo, pretvaramo i izigravamo ozbiljne kupce ne bi li nam sve pokazali, a onda podvijemo rep i odemo. Medjutua, kad smo tamo dosli, da previse ne objasnjavam, mjesto jednostavno nismo mogli naci! Nitko ziv u okolici – trgovinama i posti - pojma nije imao ni o kakvoj farmi magaraca. Mjesto jednostavno nije bilo tamo gdje smo ga po uputama morali naci. Nismo imali GPS uredaj, a vrijeme je prolazilo. I onda kad smo se vozili nazad doma, bez ikakve nade, naletjeli smo na maleni gradic imenom Bowie, gdje je upravo u tijeku bilo odrzavanje njihove tradicionalne prvi vikend u mjesecu auto-pije (Osjecani koji provode nedjeljna prijepodneva na Cepinskoj znaju o cemu pricam). Rijec je naravno o buvljaku gdje se prodavalo doslovce SVE osim nuke oruzja i roblja. Automobili, namjestaj, alati i strojevi, farmske zivotinje, suveniri, odjeca nova i stara, antikviteti, zivinjke svake vrsti, osobno naoruzanje, hladno i vatreno oruzje, ptice, ukrasi, ukrasne i povrtne biljke, povrce i voce ... Vrlo zivopisno i zanimljivo .
Mnostvo zastava, nema hrvatske.
Prvo smo naletjeli na njihove slikare naivce, cini se da takva vrst umjetnosti nije karakteristicna samo za nase prostore - naivna umjetnost radena na salonitnim plocama izgleda ovako:
Covjek je bio rad spustiti cijenu za 10%, a kad je cuo da nismo iz okolice, dat ce i jeftinije.
Magareca posla – naravno da sam vidjela i magarce. Divila sam se lijepoj šari koju je ama bas svaki imao na ledima i vratu, pa sam stoga zakljucila da su ista obitelj. Medutim, veli Gazda da SVAKI magarac ima na sebi tu saru nalik na kriz. To je svem magarecem rodu zasluzio onaj mali mago koji je nosio Mariju i Isusa u izbjeglistvo u Egipat, tako kaze legenda. Ja pojma o tome nisam imala i bila sam uvjerena da je to samo Gazdina zeka - dok prvom prigodom nisam spopala moju mamu koja sve te i takve stvari jako dobro zna – NARAVNO da je znala i za to! Kako se meni tako sveznajucoj i nacitanoj moglo dogoditi da sam negdje propustila taj detalj !
U svakom slucaju tamo su bile mame i mali, bilo mi je dozvoljeno da se s njima poigram koliko god zelim. Jako je lijep osjecaj gladiti tu toplu barsunastu dlaku i gledati te lijepe velike oci, podsjecaju me na velike pse i kako se cini svidalo im se biti mazeni – ja doista volim magarce.
Bilo je tamo i pacica, gusaka, gica, koza, telica i krava, zeceva, kokosi, konja i mnostvo pasa.
Da - mnostvo pasa - onih finijih s papirima i bez, naravno da sam se besramno ponasala kao eventualni kupac samo da bih iskoristila priliku da ih drzim - a ni Gazda nije bio bolji
Ova mala Fifika je umalo zavrsila na putu s nama, da doma tad nisam imala vec jednu pasju senioricu, isla bi sigurno sa mnom. Ovako, vratili smo je u njen kinderbet braci i sestrama.
Bilo je svakakvih fela
Ovo su mali lajavci koji ce zavrsiti negdje na farmi kao radni psi
Sedla i konji - to se tu doista sasvim normalno upotrebljava, kad gledam pojedine dijelove opreme cini mi se kao da je tu vrijeme stalo. Unatoc svoj mehanizaciji, dobar konj je jos uvijek na cijeni.
U jednom trenutku sam ostala zaprepastena sto se sve prodaje – ovaj stari prekrivac mi je tip pokusao uvaliti kao antikvitet, on je nanusio moj cudan naglasak, a meni je to bila samo stara ofucana – iako nekoc lijepa – velika krpa.
Zao mi je sto nisam uslikala iznimno lijepe rucno radene krevete, komode i ormare, a posebno skrinje raznih velicina za posteljinu i rublje – sve nacinjeno od mirisavog cedrovog drveta predivne teksture I obrade. Neki komadi su imali ukusno radene intarzije, neki su bili vrlo jednostavno obradeni – ali svi predivni. Zelim jednog dana pribaviti jednu malu skrinju, samo da bih je povremeno otvorila i osjetila taj predivni miris cedrovog drveta..
Mnostvo je tamo zanimljivih ljudi - putem sam naisla na tipa koji je prodavao krumpir. Iza njega parkiran kombi iz kojeg izlijece i ulijece jato cvrkutave djecice, prebrojat ih ne mozes, gubi se racun… I gospoda supruga u hladu unutra. Tip farmer, dovikuje mi i ne stedi napora nagovoriti me da kupim par vreca krumpira. Zima je duga i gladna. Pridem i iz sege pitam za cijenu, a on bi caskao, zamjecuje da imam drukciji naglasak, nisam odavde… Rekoh ne, nasto on veli s pouzdanjem u glasu, da sam ahhhhh – onda SIGURNO iz Arizone. Tu je vjerovatno bila granica njemu poznatog svijeta, pouzdano poznat naglasak. Rekoh da sam iz Hrvatske ????????????????? - cista egzotika --- u Europi ???!!!??? hmmm --- Overseas !!! ahaaa … Ok, znaci vjerovatno onda ne trebam krumpir …
Ukrasi za kucu i okucnicu - popularno ih je drzati na trijemu ili ogradi, obojani u crno ili srebrno, vise na zidu ili su prikucani na ogradi. Tradicionalno radeni u metalu, izgledaju kao sjene likova kauboja ili djece. Ima i religioznih motiva.
Od starog gospodina sam kupila ovo kao poklon za doma, jedan manji izlozak. On jamci da su posrijedi autenticni pleteri bodljikave zice. Objasnjeno nam je da su u doba osvajanja divljeg zapada ove stvari bile jako vazne, miljama i miljama prostirala se ograda koja je dijelila imanje od imanja. Kad je covjek jahao i naisao na ogradu, po pleteru je mogao znati cija je stoka, cija je farma, svaki je vlasnik imao karakteristican pleter.
Dugo sam stajala kraj starog gospodina slusati ga, a on je ocito bio sav sretan videci da nas zanima. Na slikama se mozda ne vidi dobro, ali kraj svakog uzorka su ispisani nazivi farmera i godina.
Ovako kod njih izgledaju groblja, jednostavno, neskupo i umjereno. Kad sam rekla da se za cijenu ispracaja s ovog svijeta, ukljucivo sve detalje kod nas u Hrvatskoj plati toliko da se za te novce moze kupiti dobar auto, bili su nemalo iznenadeni, tamo je to neka simbolicna svota.
Taj dan sam vidjela jedno sasvim drukcije lice Amerike.
2 Prica o mall shopping centru gdje se druzite i hranite
Mall - shopping centar - rekose mi da se trgovine otvaraju u 10 ujutro i rade do 10 uvece - ali sam objekt je otvoren od sedam ujutro za ulaz.
Vec tad u rano jutro, dok jos nije vrucina, umirovljenici i mame s malom djecom tu dolaze provesti cijeli dan. Ne, nije posrijedi potrosacka pokondirenost, rijec je o tome da su ljeta tu strahovito vrela - temperature se penju normalno tijekom dana do 42 stupnja celzija u hladu, svaka kuca ima klimatizaciju, ali nema svatko dovoljno dobru i ne drzi je stalno pod punim pogonom - to kosta. Oni placaju velike ljetne racune dok im rade klima uredaji kao sto mi placamo velike zimske racune kad imamo velike rate grijanja.
Tako je nastao obicaj da ljudi naprosto dodu tu setati, druziti se, igraju sah i dame, svugdje su otoci za sjedenje, imate besplatno novine, na pojedinim mjestima su veliki zasloni gdje se prikazuju filmovi, djecje igraonice i igralista, mozete sjediti a da vas nitko ne natjera naruciti ili kupiti ista - restorani i kafici su ogradeni i tko zeli moze i tamo.
Tu svi vole dolaziti jer se ne boje, to je mjesto sigurno od kriminala, ima dosta securitija, policije i dezurna medicinska sluzba.
Za kikice i mame
Slijedeci trag, nasli smo mjesto gdje su svi mahom rucali - otkrili smo da je hrana dobra, ukusna, jeftina i da tu rucava dosta mama s malom djecom i umirovljenika...Niti ovo mjesto nije iznimka od pravila - svugdje gdje smo jeli vani serviraju ogromne kolicine hrane, mene su optuzivali da jedem kao pticica - M E N E - jer nisam mogla sve izjesti, a ja sam zdravo zensko koje dobro jede ! ( sto se po meni i vidi ). Mislim da bi se realno od kolicine hrane koju dobijete sigurno mogle do sita najesti dvije osobe.
Napominjem da je samo salata mogla biti dostatan obrok sama po sebi - ogromna, mijesana, svjeza, ukusna s jogurt dressingom i koprom ( naravno mozete birati kakav zelite izmedu nekolicine ponudenih ), piletinom i racicima - obratite pozornost na cijenu!!!
A tu se vide i deserti... - zar mislite da sam preskocila???
Trgovina slatkisima, privuklo me zapravo sarenilo boja - a mozete kupiti i igracku
I neke druge slastice - Victoria's secrets - i imaju vjecna snizenja koja samo povremeno variraju - od normalnih 25% pa do vrtoglavih 80%.
Tu se Indijanka koja prodaje lutkice sramezljivo sakrila od mog objektiva
Generalno, ono sto me je stalno doista smetalo tamo je lose podesena klimatizacija. Uvijek smo isli ljeti, vec nakon osam ujutro je vani bilo nepodnosljivo, ali to ne znaci da morate unutrasnju temperaturu rusiti do te mjere da se smrzavate !!! Meni je to bio strasan temperaturni šok, razlika izmedu vanjskih u prosjeku 38 stupnjeva i unutrasnjih 18 je bila mucna, oni su svi navikli tako, njima je to normalno i sve pet. Ja sam jedina (bez ikakve zadrske sto me svi cudno pogledavaju) nosila sa sobom u restorane jeans jaknu.
3 Prica o kuci, rogovima i obitelji
Jesam li spomenula da je u Texasu default voziti pickup truck? Tko drzi do sebe, taj ga ima - nije vazno sto trosi puno, sto je ogroman, sto ga zapravo ne trebate jer ne vozite pozadi kokosi i svinje buduci da zivite u gradu ... Ovaj je i za njihove pojmove velikog bio velik .
Sestra Joyce sa suprugom Lesterom i Gazdom u trgovini – starija je pola godine od mene, luda k'o slapa i otprve mi se svidjela.
 
Skloniste od tornada i dvoriste njihove kuce u koje ponekad zalaze divlji zecevi – vidjela sam ih i vrlo su bili plahi. Ovo u clipu je cuko Buddy kojeg je Sestra pokupila s ulice i udomila, jako plah i bojazljiv. U pozadini se vidi njihov auto za lov, sav u maskirnim bojama.
usa3 074.avi
Mala rondela u vrtu
Izlaz u straznje dvoriste, imaju lijep komad tratine i sumice - oni to vole, a ja sam samo mislila koliko se narintace dok osisaju travu i to sve drze u redu - ali opet, ja sam gradsko dijete odraslo na asfaltu pa su mi vidici malo drukciji. Na vratima vidite one "sjene" ukrase koje sam spominjala u prici o buvljaku.
Lovacki psi – ima ih tri, trenirani za lov, i kako se ispostavilo, jedan od njih vrlo osposobljen za kradu Gazdinih zokni neoprezno ostavljenih kraj tenisica dok je ovaj gacao bos kroz dvoriste i polivao tratinu. Inace po cijelom unutrasnjem dvoristu postoje rasprsivaci, ali ipak to nije dostatno, temperature su previsoke i ako zele imati zelenu a ne smedu i sprzenu tratinu, mora se dodatno zalijevati.
Tu se pravi fin
usa3 066.avi
Dnevni boravak – kamin i lovacke price, ja ne odobravam lov pa tu nismo nasli zajednicki jezik, jedino sto sam zapanjeno slusala pricu kako je Joyce oborila divlju svinju od 230 kilograma, fuj! Kaze da je to bila stara svinja pa nisu mogli iskoristiti meso. Imaju svoje zakupljeno loviste. Drugi hobi im je golf, oboje su strastveni golferi i svaki vikend odvoje vrijeme i za to .
Bili smo gosti na lovistu Sestrinog sogora, on ima svoje zemljiste, ogroman komad gdje je koliba-vikendica, nesto malo livada i uglavnom suma. Vikendicu-kolibu su radili sva trojica brace, svi tamo mogu doci loviti. Rijec je o vitalnom devedesetak godina starom gospodinu koji to mjesto drzi besprijekorno cistim, proveo je par desetaka kilometara cijevi s vodom. S vrata sam vidjela vjesalicu na kojoj je visila jedna jakna i opasac s dva kolta na bubnjic. Onak, kao sto kod nas stoje kisobrani kraj vjesalice, a bas kao u filmovima. To je kaze za zmije i tvorove. I kaze da stara krama dobro radi, dao mi je da probam. Pokazao mi je i puske za lov. Ja njega pola nisam razumjela sto prica, ima nekakav cudan naglasak i vokabular, Gazda kaze da to zovu “southern draw”. Kad smo mi bili tamo, jos nije sve bilo dovrseno, zidove je taman oblagao nekim drvenim panelima, a u dijelu dnevnog boravka jos nije bilo zatvoreno pa se vidio sendvic zid s termoizolacijskom ispunom, a na letve izmedu su bile prikucane SLIKE. Cijela koliba je bila puna slika, vecinom su to bili akvareli u jednostavnim tankim drvenim okvirima.
Restoran gdje smo obicavali ici na veceru – Texas Roadhouse - jedan od restorana u lancu ciji je vlasnik Willie Nelson – poznati country and folk pjevac. Za dolazak je potrebna najava, personal je mlad, veseo i profesionalan. Na stolu vas docekaju vruce mirisave zlatnozute pogacice, sa strane je u malim dozama serviran maslac s cimetom, na stolu su kantice pune kikirikija koje se stalno pune. Jedu se tako da se kad ih ocistite, ljuske bacaju na pod. I onda svi gaze po tome. Te dvije poslastice idu na racun kuce, ne placate ih i samo zatrazite jos kad potrosite. Voda je isto besplatna . Osoblje se povremeno, nicim izazvano, slozi plesati kadrilu ili setalicu, glazba je dobra, hrana izvrsna.
Ekipa – te godine nismo bili jedini gosti – tu su dvije Gazdine sestre s djecom, sestrin suprug, nase dvije malenkosti
Inace, u toj kuci se skupljaju i starine, dosta ih je obiteljsko nasljede, ponesto kupljeno. Navodno su oni cetvrta generacija koja koristi masivni orahov namjestaj u spavacoj sobi.
Stara pecica za kuhanje.
Gramofon – jos radi, ploce singlice – ima ih oko tridesetak i datiraju s pocetka potopa - pohranjene su u tanki svilenkasti papir, to je jedan od onih na navijanje . Lester veli ga je dosta kostalo kad je pronasao pravu autenticnu iglu i dao restauratorima da je zamijene.
Telefon – ne radi ali zgodno izgleda – u pozadini mozete vidjeti hodnik i vrata sobe iz koje sam dosla na onaj zmijski razgovor iz proslog posta
Samo smo te prve godine odsjeli u njihovoj kuci, kasnije je uvijek bilo jos vise obitelji u gostima u isto vrijeme, pa smo odsjedali u hotelu. Tako cemo i sad, vec smo rezervirali u Holiday Inn-u, a rezervirali smo i rent-a-car. Putujemo u subotu ujutro.
4 Prica o onima koji ostaju kod kuce ( trenutno )
Mlada dama koja ce cuvati Maggie – Enisa, simpaticna i draga poznanica, inace supruga jednog od Gazdinih suradnika s posla, nije imala nista protiv da stavim fotke na blog. Oni putuju za USA dva dana nakon sto mi dodemo.
Maggie i ona se druze vec neko vrijeme, jako je voli i uvijek joj se raduje, pa mi je lakse znajuci da je ostavljam u dobrim rukama i da nece biti usamljena. Obratite pozornost na prvu sliku, kako se cvrsto drzi capicom za rame, prikelji se kao mali cicak i nema problema da ce pasti...
 
 
I to bi za sad bilo to… ostajte u dobru, vidimo se za desetak dana s novim pricama.
|
- 13:12 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
srijeda, 06.02.2008.
Sva cuda svijeta - dio V/2 - USA
 Ovaj put ce tu biti tri price.
1. Price o gradovima
Kuda i kamo mi zapravo idemo?
Dallas Fort Worth – tu cemo po obicaju samo projuriti na dva nepuna dana, obaviti dio posla i necemo se zadrzavati. Velik je to i lijep grad, sa sest milijuna zitelja je to cetvtrta po velicini metropoliten oblast u USA, to nije nasa destinacija. Ipak, koga zanima tu ima
Dallas 1
Dallas 2
Dallas 3
nesto vise.
Vrijeme tamo smo provodili uglavnom po uredima i sunca ni mjeseca nismo niti vidjeli osim u prolazu, pa i nemam bogznasto pisati. Iz auta u auto, a izmedu liftovi, stolice i mineralna.
Wichita Falls
Kolokvijalno, ovaj grad zovu VRATA TEKSASA, tu je administrativno, obrazovno, industrijsko, poljoprivredno, proizvodno i prometno sjediste okruga, trenutno broji oko 120.000 stanovnika, a kazu da se svake godine migracijama broj stanovnika povecava za oko 5.000. Od Dallasa je udaljen oko dva sata voznje, nalazi se u predivnom ravnicarskom kraju na rijeci i jezeru istog imena – WICHITA.
Grad je nastao na podrucju gdje su nekad obitavali pripadnici indijanskog plemena Wichita – Wee-Chi-Tah, koji su govorili jezikom Komanca i bili ogranak tog plemena. Tuda su prolazila mnoga indijanska plemena, Komanci, Kiowe, Cejeni, pa i Apaci, ali samo su se Wichite zadrzali jer nisu bili nomadske prirode, selili su samo kad su morali i voljeli su zivjeti u selima, gradili su trajne nastambe. Doselili su na to podrucje sa sjevera, preko Red River rijeke, a s prostora danasnje Oklahome i Kansasa. Zivjeli su uglavnom od poljoprivrede i lova, a grad se razvio na podrucju nekadasnja tri sela. Zanimljivo je reci da je socijalno uredenje u plemenima bio matrijarhat, najstarija zena u obitelji je bila vlasnik obiteljske nastambe, a zivjeti u istoj obiteljskoj zajednici s roditeljima je bilo dozvoljeno neudanoj i neozenjenoj djeci i udanim kcerima s njihovim obiteljima. Ipak, vrhovna vlast je bio poglavica sela okruzen vijecem ratnika, s tim sto je postojao i poglavica plemena koji je predstavljao sva sela i koji je bio in charge kad se odlucivalo hoce li se ici u rat. Bitno je napomenuti da povijest biljezi da je pleme Wichita bilo izrazito miroljubiva zajednica, ali su se ipak obucavali za ratne aktivnosti u slucaju potrebe.
Wichite su bili duboko religiozni i duhovnost je bila jedna od vaznijih komponenti u njihovim zivotima. Vjerovali su u postojanje mocnih bozanstava koja odreduju sudbinu ljudi, koja su stvorila zemlju i odgovorna su za plodnost, zdravlje i dug zivot.
Tijekom povijesti su prosli mukotrpnu borbu za opstanak pri najezdi spanjolskih kolonizatora i kasnije ostalih bijelih doseljenika - ali tu mucnu pricu manje vise svi znamo- naposljetku su preseljeni u rezervate u Oklahomi.
Legende o kaubojima i divljem zapadu koje znamo kao stereotipe su tu jos i danas stvarnost. Bodljikava zica, konji, ogromne farme i krda stoke, ogromna polja i sume. Stare rancerske obitelji jos i danas imaju vazan utjecaj na privredu ovog podrucja. Dolaskom zeljeznice krenula je i industrijalizacija, ogromna zemljista su prodavana doseljenicima i podijeljena u male farme. Klima je ovdje vrlo povoljna, dugo toplo razdoblje omogucava dvije zetve, zime su kratke i nisu toliko hladne.
Kao godina nastanka grada se vodi 1882., legenda kaze da je stanoviti gospodin John Scott dobio to zemljiste na pokeru i grad su zapravo utemeljili njegovi nasljednici. Vrlo brzo je dosla i zeljeznica, napravljeni terminali za otpremu zita, sto je uzrokovalo nagli rast. Ljudi su zivjeli uglavnom od poljoprivrede, dok 1910 nije busenjem bunara u potrazi za vodom otkrivena nafta, sto je pokrenulo 1918. Godine eksploziju doseljavanja, ulaganja i razvoja. Wichita Falls je postao Meka za sve vrste biznismena, bankara i ulagaca. Grad je rastao velikom brzinom, cetrdesetih je otvorena ogromna zrakoplovna baza Sheppard Air Force Base koja i danas velikim postotkom sudjeluje u ekonomiji grada. Rijec je o jednoj od najvecih i najvaznijih postrojenja za obuku pilota NATO saveza u USA, u redovnom stalnom program su ljudi iz sedamnaest razlicitih zemalja, povremeno razmjenom i iz drugih. Grad je takoder i sjediste Midwestern State University koji je poznat po medunarodnoj razmjeni studenata, isto kao i neke srednje skole. Ovdje sa istom strascu vole kinesku hranu, astronomiju, rodeo i Sekspira.
Falls - slapovi koji se nalaze u imenu grada su neveliki, ali lijepi i – umjetni. Prave, originalne slapove je odnijela i potpuno opustosila jedna od poplava. O gradu se vodi pomna briga, cist je i lijep, siroke avenije i velebna prometna infrastruktura kvalitetnih prometnica, mnostvo zelenila kud god krenete, dobro odrzavane kuce - cak i one gdje smo se samo provezli na brzinu ( jer su to cetvrti gdje obitavaju onakvi kakve ne biste zeljeli za zeta ) .
Grad koji ima zitelja otprilike poput Osijeka, iako se prostire na puno, puno vecoj povrsini. Mahom svi stanuju u obiteljskim kucama prizemnicama okruzenima uvijek pokosenom urednom tratinom (o cemu cete objasnjenje dobiti u daljnjem tekstu). Oni ne poznaju institut velikih naselja-spavaonica i stanovanja u zgradama - mozda i postoje neke druge, ali jedine zgrade koje sam vidjela tamo su one u poslovnom centru gdje su sluzbe javne uprave i tvrtke, stanovi gdje po potrebi povremeno zive biznismeni i hoteli. Postoji doduse u jednom od predgrada i nekolicina lijepo uredenih dvokatnih zgrada sa stanovima koje oni zovu "condominium" u kojima zive uglavnom mladi, vecinom intelektualci i ta sorta, ali generalno to nije koncept stanovanja.
Ako cete napraviti pametno ulaganje u nekretninu koje cete moci kasnije kapitalizirati, to generalno nije stan ma kako dobar bio, nego iskljucivo kuca.
Prosjecna kucica izgleda ovako i obicaj je imati garnituru za sjedenje i zastavu na trijemu.
usa3 072.avi
Ovo je malo finiji dio grada
A ova necija kuca na elite lokaciji je toliko ogromna bila da mi nije stala u objektiv, da sam imala onaj sirokokutni valjda bih je nekako stisnula
Rezidencije u otmjenom dijelu grada nisam zeljela slikati, tamo su na kicenim lijevanim ogradama kamere i iza ograda cuvari, tamo smo isli na rucak u COUNTRY CLUB s Gazdinom agenticom za nekretnine i tipom iz osiguravajuce kuce. MI nismo bas tako lovarni da bismo tamo iz cistog cefa rucali, Gazda nije redovni clan jer je overseas - ali posao je posao. Menu bogat, s ponudenog svedskog stola na izboru je od svake vrste hrane par varijanti, tako da mozete jesti cetiri vrste predjela, servirano je nekoliko vrsta sireva razlicitih boja i mastovito narezanih i aranziranih, juhu bistru, gustu, povrtnu, mesnu, nekoliko vrsta mesa, priloga, umaka i salata, petnaestak vrsta raznih deserta, par vrsta peciva i kruha. Svaki alkohol se placa, nije u cijeni clanske iskaznice kao bezalkoholna pica i ovo prethodno navedeno. Imate posebno vegetarijanski jelovnik, posebno dijetalni – ovisi koju vrst dijete provodite ( zastupljene su najpoznatije varijante ). Voce na kraju ako zelite. Osim pica koje sluze konobari, posluzujete se sami koliko zelite i sto zelite. Oci su mi bile vece od stomaka, pa sam grabila oprezno.
Ljudi koje smo tamo vidjeli su od tri fele – jedni svjesni svoje vaznosti i opusteni, neupadljivi, to je vjerovatno treca generacija novca; drugi su poslovni ljudi i to se na njima vidi i po izgledu, ponasanju i po odabiru hrane s menija – jede se minimalno, treci - zeljni biti videni i glasni, prva generacija novca i najekstravagantnija cak i na obicnom rucku radnim danom - jede se kavijar, pije se gin, ima se para, ima se s cim ...
Cim smo dosli, naravno, rentali smo auto i dosta se kasnije vozali gradom. Gazda mi je volio pokazivati sve ulicice svoga djetinjstva. Naime – ono sto nije proveo u Japanu, Engleskoj ili na sijaset drugih lokacija svukud – otac mu je sluzbom bio naravno seljen skupa s obitelji.
Vidjela sam jako, jako puno crkvi razlicitih konfesija, od klasicnih regular religija, do egzoticnih sekti s crkvama tako mastovitih imena da ih sad ne mogu tocno ponoviti. Neke od njih se oglasavaju displayima u boji kao da je rijec o kockarnicama 
Dice se najmanjim neboderom u Americi sagradenim 1919. koji ima samo cetiri kata i zove se McMahon building - to je bila neka zvrcka s projektom i navlakusa za investitore, ima i neka prica zasto je tako ispalo, u cemu se sastoji budalastina i cija je koza zavrsila na bubnju ali je nisam zapamtila - sad je tamo trgovina antikvitetima.
Sukladno potrosackoj politici koja se godinama provodi i implementira u kulturu zivljenja, tamo svi - ali doslovce SVI imaju auto, neimanje istog je nezamislivo - kao da kod nas recimo nemate toalet u kuci. Ima nesto malo autobusnog prometa u samom gradu koji drze privatnici, ali niti izdaleka nisu premrezeni do te mjere poput nasih gradova. Kad sam im pokazala slike i pricala o tome, njima je nas tramvajski i autobusni promet na svakih pet do sedam minuta u Osijeku blagodat i misle da je grad bogat jer to ima. Odmah zbrajaju ustede koje covjek moze preusmjeriti u druge projekte kad ne mora imati auto ili dva u kuci.
Koga zanima vise o gradu i slike, tu su linkovi
Wichita Falls 1
Wichita Falls 2
Wichita Falls 3
Ovako izgleda poznata i u filmovima i romanima opjevana Red River, snimljeno s obje strane granice s Oklahomom, tamo i nazad. Prizor je ovakav tijekom ljeta kad je susno razdoblje pa je vodostaj nizak-kad voda naraste, sav ovaj okolni teren kraj kojeg smo se tako dugo vozili bude pod vodom i rijeka je onda doista ogromna.
usa3 056.avi
usa3 057.avi
A ovako DEVE koje tamo zive. Da – deve !!! Prica ide tako da ih je netko dovukao prije stotinjak godina jer je ideja bila da ce biti dobre za pustinju, zamijenit ce konje, ali naposljetku se odustalo od toga jer su mucho cudljive, pljuju, grizu i neudobne su za sjedenje. Sad se slobodno mnoze i lutaju pasuci raslinje – nisu mi znali reci jesu li necije vlasnistvo, Gazda misli da ih cudaci kupuju za kucne ljubimce.
2. Prica o kasici prasici, trailor trash kulturi i nekretninama
Tamo svi stede ! Stedjeti se uci od malena, stednja se reklamira i potice, ucjepljuje u odgoj i podrazumjeva kao stup pristojnog zivota. Odvajati 10% od primanja svaki mjesec je MUST BE srednje klase. Bez stednje ne mozete poslati djecu u skolu ili se sami skolovati, bez stednje ne mozete napraviti polog hipotekarnom kreditu i kupiti nekretninu, nikom pametnom ne pada na pamet docekati starost bez solidno godinama izgradenog vlastitog racuna u okviru bilo kojeg mirovinskog fonda. Osiguravajuce kuce su uglavnom raspojasana lopovska banda, pogana birokratska neman sa stotinu glava, nikad niste sigurni hocete li s njima imati problem na vrijeme dobiti sto su vam duzni dati, stoga ako zelite mirno docekati vremena eventualnih bolestina, stedite dok ste zdravi da si mozete osigurati pristojnu zdravstvenu skrb. Kreditna sposobnost se njeguje kao malo vode na dlanu, neobuzdana uporaba kartica je razumnim ljudima nerazumljiva i nicim opravdan poremecaj ponasanja - iako ponude prste na sve strane, karticu se upotrebljava pametno i ograniceno. Ako imate mozga. Ako ste kratki s lovom, radije nadite dodatni posao ( sto tamo zbilja nije problem ) nego se uvalite u karticni dug pa vam Banka za zivota otme i dusu i tijelo... Dosta se zivi u rentanim kucama, nije lako kupiti vlastitu nekretninu. Jedan dio pucanstva zivi i u prikolici - ima ih koje su kao malo vece konzerve, a one bolje u svemu nalikuju omanjim montaznim kucama - kad im se skinu kotaci nekad je tesko prepoznati. Tamo zivi uglavnom niza klasa i postoji termin "trailor trash" koji opisuje sloj pucanstva s malo novca, puno tetovaza, malo naobrazbe i karakteristicnim kulturnim miljeom koji bismo mi u slobodnom prijevodu nazvali - seljo beljo.
Ovako izgleda tipicna trailor kuca - spuste je na tlo na temelje i nadograde trijem.
3. Prica o tornadu i jos ponesto
Te prve godine smo odsjeli u kuci Gazdine Sestre.To je Sestra Joyce koja je od njega mlada dvije godine i s njom je od cijele obitelji najbliskiji. Kuca je peterosobna, plus kuhinja, dvije kupaonice, blagovanje i veseraj. O samoj kuci i obitelji cu u jednoj od sljedecih prica, to je zbilja tipicna obitelj s juga USA. I ima skloniste protiv tornada u dvoristu u zemlji. Tad sam mislila da je tornado najveca posast koja vas moze zadesiti u tom dijelu Teksasa - gadna je, al zato dode svake godine i poharaci komad tamosnjih krajeva. Svi pamtimo Katrinu i Ameri se jos uvijek oporavljaju od toga.
U Wichita Fallsu na svu srecu tornado se ne dogodi cesto, zadnji put je bilo 1979. i pomeo dio grada u tragu od tridesetak kilometara dugom i oko kilometar i pol sirokom. POMEO. Kad oni to kazu, onda je to u doslovnom znacenju, iza ostane ledina, a ostatke ostataka se moze pronaci posijane po cijelom okolnom podrucju.
Ali da se vratimo na onaj drugi dio price... Daklem kad sam se probudila tog prvog jutra u njihovoj kuci, Gazda je vec bio van krpa. Izvukla sam se tiho iz kreveta, navukla trenerku i krenula se druziti. Od nase spavace sobe do dnevnog boravka vodi malen zaklonjen hodnik. Dok sam prolazila, cula sam kako Gazda i Sestra tiho pricaju u dnevnom boravku. Dijalog je isao ovako, ja jos uvijek nezamijecena :
Sestra: - Ne mogu vjerovati DA JOJ NISI REKAO !!!
Gazda: - Pa nisam – nisam smatrao potrebnim do sad !
Sestra: - Ali ona to mora znati...
Gazda : - Pa nisam je htio opterecivati unaprijed ...
Sestra : - Hoces da joj ja kazem, ili ces ti???
Gazda: - Mozda ce se uzrujati, ja cu joj reci ! Cim se probudi.
Sestra : - Ne, ja cu. Trebala sam joj to jos sinoc reci!
MENI SE KOLJENA PODSJEKLA !
Ali ja nisam osoba koja voli pokazati da joj se koljena tresu, pa sam odlucno usla i rekla DOBRO JUTRO ! KAKVO JE TO DOMUNDJAVANJE O GLEDE MOJE OSOBE ??? EVO MENE BUDNE!
Uto Sestra ustane, uzme nesto s donje police i kaze:
„Cujes li ovaj zvuk? ( klip-klap, skrgut-skrgut, zvec-zvec - i zatrese necim ispred moga nosa...)
Ako cujes taj zvuk IGDJE, samo se ukipi i ni makac, to je zmija cegrtusa. Ne smijes bjezati niti se micati, nisi brza od nje, ona ce sama otici...One su zapravo jako plahe i boje se ljudi. Ako ih ne uplasis, nece te napasti ...
To cime je tresla ispred moga nosa je bio rep zmije cegrtuse pokojne. Tamo je slozen medu svim ostalim lovackim trofejima na zidovima i policama – osim sto aktivno igraju golf, oni su obitelj lovaca i to im je omiljen hobi. Nakon tog kratkog i jezgrovitog opisa i demonstracije dala mi je do znanja da zmije dolaze svugdje, cak i u gradsko podrucje jer zedaju, ljeta su tamo vrela i susna, vode nema svugdje.
I stoga su sve njihove tratine tako lijepo podsisane, cak i one ispred sirotinjskih i zapustenih kuca u getima. U visokoj travi se nastanjuju zmije i dolaze u kuce. U pokosenoj travi ne.
Imaju vrlo stroge propise vezane za kosnju tratine oko kuce i na ulici ispred kuce, ne pokosite li u propisanom roku sami, pokosit ce gradsko poduzece, vas ce rebnuti visokim troskom i kaznom tako gadnom da ce vam zubi bridjeti, a ako imate umjetnicke - iskociti van!
To si nitko ne zeli priustiti i zato svi revnosno odrzavaju svoja dvorista. Osim toga, zmije se vjerovatno ne znaju igrati s djecom, pa vam je zbilja u cilju paziti da se ne druze.
U obilasku jednog zanimljivog mjesta o kojem ce biti rijeci u iducem postu, vidjeli smo OVO
Prodaje se vrlo povoljno *- SNAKE CATCHER-* visoko sofisticirani uredaj za hvatanje zmija - njime lovite zmije ako vam je do toga ...
Eto, za sad toliko, hitam dalje, jos jedan USA post preksutra i onda putujem
Ostajte u dobru
|
- 17:39 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 04.02.2008.
Poklade su ... opet
Ove godine kod nas nesto uranilo...Prosle godine smo ovaj cirkus imali osamnaestog, a slike i post mozete VIDJETI TU.
Jucer smo daklem bili pozvani kod kucevlasnika na kavu, sampanj i kolace, pa smo s njima mogli gledati povorku s prozora odozgo - prosle godine smo se smucali po ulici. Nasa kuca je u samom centru i tuda prolazi sva povorka i ostali.
Jos jednom moram napomenuti - ti Svabe se zbilja znaju dobro zabaviti, klope cuge i kermesa do mile volje...a oni ludi sto gradi. Ove godine nije bilo organiziranih kravljih copora kao lane, nego su se goveda razvila u strijelce svukud okolo. Ovo ce biti post slika, a ako vam je do opisa, slobodno mozete svratiti na gore navedeni post od prosle godine, manje vise je opet bilo sve isto...
Obicaj je tu da se staro i mlado, bebe i starice koje se jedva vuku na onim kolicima za hodanje okite raznobojnim perjem, pospu sljokicama, sjate na ulicu i dernece. Neki nose i bubanj ( lupa, trese, udara ). S obje strane ulice se svi poredaju i prate tko ce naici u povorci. Na svakih petnaestak metara stand s hranom i cugom s kojeg tresti svakovrsna glazba. A u povorci ide prvo zeleni policaj auto sav obljepljen sarenim spagetima, nakon njih uredno svi sudionici... Na zacelju auto hitne pomoci i jos jedan polizei zelenko. Obicaj je da asocijacije svake vrste - sportski klubovi, plesni klubovi, kinoloski, mackoloski, male balerine, drustva sviraca harmonike i udruge za ocuvanje povjesnog nasljeda, udruge umirovljenika, lovci, udruge sahista, firme, obrtnici svake vrste, banke, pletilje, trgovine, vrtici, razredi skola, studentarija, piljarice, gradevinari, ekipa iz bolnice ... SVI - na kamionima ili traktorom s prikolicama, okiceni, s ogromnim zvucnicima iz kojih tresti, natpisima i oglasavanjem se predstavljaju, defiliraju i razbacuju okupljenom mnostvu slatkise, cokoladice, bombone, zaledene sladolede na stapicu, kokice u vrecicama, krofne u vakumiranim pakiranjima, male vrecice s crvenim lukom, uzorke macje hrane, setove kartonskih podmetaca za case, pakiranja nekih malih igrica koje u birtijama mozete naci na stolu, kalendarice, loptice s reklamnim natpisima trgovina ... Ovo sam sve pobrojala na osnovu onog sto je nama kroz prozor doletjelo. Kazu kucevlasnici da lane nisu imali skoro uopce dobacivanja, a ja mislim da je dijelom zasluga pripala nusci s kamerom - MENI - svak se voli kreveljiti u kameru, ne znam sto su mislili, ali kad su vidjeli da blicam sva moguca dobra su samo dolijetala. Samo da napomenem da nije ugodno kad vas zaledeni sladoled na stapicu pukne u celo - gazdarica je poslije toga natakla sesir, ja sam imala srece pa me nista nije pogodilo. Klinci na ulici kupe sve to u velike torbe i hrabro vuku. Uz svakog sudionika naprijed kroci jedan security dasa, vidjet cete na slikama kako to izgleda. Ne smijem zaboraviti niti mazoretkinje iz prekonekoliko gradova, razlicitih odora i besprijekorne koreografije. Tu je bilo i mnostvo orkestara i plesaca.
Ovako vam se smjese kad vide kameru, masu dok ih ne vidim i ne uslikam
Ovako izgleda kad se predstavljaju firme - u ovom konkretnom slucaju imamo obiman set zubala po svem vozilu, a i natpis - nema zabune !
Ovako su preslatki kikici - odma mi dode da si jos jedno napravim
A onda se sjetim da narastu i udu u pubertet - doduse ovaj fasnik look se i ne razlikuje nesto posebno od onog uredovnog kako ih vidimo svakodnevno u tramvaju na putu u skolu...
Ovako gang kupi plijen - zalihe su to za par dana
Ovako je izgledalo kad je pocelo dolijetati k nama na kat
Ovako kad vam dolijecu vrecice s crvenim lukom ( a dijele ih stari Rimljani koji plesu uz rap glazbu )
Nisam sigurna sto se ovdje oglasava
Ovako izgledaju predivne mlade dame u ovom gradu
Ovako izgledaju sumnjivci ( previse mi je nesto bilo muskadije u zenskim odorama koji su pokazivali zgodne noge i previse je nesto bilo onih koji su dizali ruku i mjerili kukuruz, malo pa malo ... ne znam )
Za ovo doduse nisam nikako sigurna je li musko ili zensko ...
Ovako izgleda obiteljski provod
Red bicikla, red pilica
Svake godine se proglasava princ i princeza
Ima i onih koji su to bili u viktorijansko doba, ali jos se ne daju
Ovako su izgledali security decki koji su koracali na celu svake pojedine povorke
I na kraju - mnostvo sarenila boja, tesko je napraviti izbor
Ovo je bio vanredni post, iduci nastavak serijala USA ...
Ostajte u dobru
|
- 19:56 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
