Ako zatvoris oci i zamislis ...
Pretproslog vikenda smo bili na izletu u Heppenheimu. To je malen gradic nedaleko od Mannheima i vozili smo se nekih pola sata. Priroda je predivna, zapravo ova pokrajina Hessen unatoc zlu glasu koji je prati ( industrijalizacija, mnostvo tvornica skoncentriranih oko vecih gradova ) s druge strane ima prekrasnu prirodu, polja, rijeke, vinograde, vocnjake i sume, pa je pravi uzitak ici na izlete.
Kako mi se cini, tu je duboko uvrijezen obicaj da su vikendom svi vani, od djece do staraca, vecinom na biciklima i u setnji - poznati su njihovi "wolksmarch" obicaji gdje se pjesaci po zelji - od 5 do 20 kilometara, s tim da se grupe formiraju po vlastitom odabiru i kondiciji. Na nekim od tih marseva kao nagradu dobijete zastavice, brosure, krigle ili pehare ... Organiziraju se stajalista i objedi, a sve se zavrsava do veceri. Postoje uhodane staze i termini, cijele organizacije koje se time bave i na puno mjesta mozete naci obavijesti gdje i kako se ukljuciti. Staze uglavnom vode kroz prekrasne sumovite predjele, manje vise na brezuljkastom terenu, pa se meni kao rodenoj Osjecanki iz ravne Slavonije gdje je kazu zlobnici najvece brdo bundeva i ne vere bas okolo. Mi smo dakle soleri i setamo za svoju dusu kud nas put nanese. Odvezemo se autom i onda - u sumu ... ili kako vec isplaniramo.
Prvo upoznavanje - Heppenheim je predivan malen gradic, prosetali smo nevelikim centrom i zavirili u pokrajnje ulicice, sluzbenu stranicu mozete vidjeti na ovom mjestu ili na ovom siteu, a nase odrediste je zapravo bio utvrda-zamak koje je je pretvoren u malen hotel (pretezito za mladez) - detalje mozete naci na sluzbenoj stranici tu na engleskom, ili nesto opsirnije tu, na njemackom . Postoji zapravo cijela mreza hotela za obitelji s djecom i mladez o cemu mozete procitati tu i cijene su vrlo pristupacne.
Dok smo se iz gradica vozili uskom cestom uz brdo (nije mi bilo jasno sto ako se dva automobila nadu na toj cesti u isto vrijeme, nema sanse da se zaobidu), nailazili smo na prekrasne obiteljske kucice i uredene male vrtove ispred na samom rubu obronka, tako da me je ta voznja zapravo podsjecala na neke nase primorske gradice. Ne treba niti napominjati da je sve besprijekorno cisto i trava podrezana kao skaricama, cini se kao da se ljudi upravo natjecu cija ce kuca i vrt biti ljepsi, cak ne bih niti rekla da je to pitanje novca, neke kuce su malene ali upravo filigranski uredene, pocev od drvenih ograda s intarzijama do vrtnih ukrasa i prekrasne vrtne arhitekture u malom s fontanama i kamenjem.
Naposljetku smo dosli do jedne cistine medu stablima gdje je bilo parkiraliste, dalje se moglo jedino pjesice. Na jednu stranu je vodio put u sumu ( cini se da su u tom dijelu sve sume proglasene nekom vrstom nacionalnog parka, zapravo svugdje gdje smo isli je otprilike ovakva tabla :
a na drugu stranu je vodio put prema utvrdi. Inace, dok smo se vozili tom uskom cestom uz brdo, putem smo vidali stupove s oznakama planeta suncevog sustava i kratkim opisom - za svaku je to izgledalo otprilike ovako :
da bismo hodajuci prema utvrdi dosli i do sunca
i shvatili da je na brijegu malen opservatorij - koji je nazalost bio zatvoren za posjetitelje u tom trenutku, pa nismo mogli nista vidjeti - doduse ima stranica pa tko voli ...
Cesta kojom smo isli uz brdo je bila poplocena glatkim sjajnim sivim kamenjem - kaldrmom. Uz donji obronak brda je ostavljena nedirnuta priroda, suma potpuno nekultivirana i divlja. Uz gornji obronak brda su imanja i kuce, polja i vrtovi predivno uredeni i zivopisni. U jednom trenutku me je Gazda pozvao da dodem do nekog grma - i veli : "Pomirisi !" Ja pomirisala - i uopce mi nije bilo jasno sto sam to trebala osjetiti, cvijeca na grmu nije bilo - a naprotiv, niti muckih tragova koje je mogao ostaviti neki zlotvor... Onda mi je objasnio : "Zar ne mozes osjetiti miris MEDA i voska? Tu dolje nize u grmlju je kosnica ..." Kad sam bolje zagledala, vidjela sam mnostvo pcela, istina, i po toj vrucini Gazda je osjetio karakteristicni miris koji ja kao dijete koje je cijeli zivot provelo na gradskom asfaltu uopce nisam mogla prepoznati, a on je sva ljeta provodio u prirodi i zna neke stvari o kojima ja naravno pojma nemam. Za mene je med bilo nesto sto se kupuje u teglici u trgovini i svakodnevno jede, ali NIKAD nisam osjetila miris meda ... pravi miris meda u sumi.
Iako je bio vreo dan, mi smo prolazili kroz sjenu drveca koje je natkrivalo cestu, osjetio se lagan povjetarac i setnja je bila i vise nego uzitak. Sa cijelog tog poteza se pruzao predivan pogled na cijelu ravnicu, i to nam je dozvalo u sjecanje ono malo detalja iz njemacke povijesti koje znamo - stalne bitke izmedu malih vojvodstava za prevlast - dakle jako je bilo vazno imati sigurnu utvrdu i nadzor nad okolinom. Ova utvrda je zapravo dio lanca utvrda koji se prostire na tom podrucju i napravljen je cijeli niz turistickih destinacija nazvan "BergStrasser" - mi smo za sad obisli samo ovu jednu.
Prilicno strm uspon vodi nas do utvrde - sve je uredeno i restaurirano, vidi se da ja zapravo napravljen na vecem dijelu gradevine svojevrstan "make-up" u smislu da je recimo mort kojim su reske izmedu kamenja zapunjene novijeg datuma, ograde su samo na jednom mjestu napravljene od neke vrste zeljeza koje je na nekim mjestima sasvim malkice izjela korozija.
Jedna od manjih kula je ostavljena cini se namjerno nerenovirana i s manje - vise autenticim zavojitim stubistem napravljenim od kamena.
Moja je pak pretpostavka da su stubista bila napravljena od drveta i da su origigi stvari zapravo nestale - to je vidljivo u jednoj od osmatracnica gdje su vrata bila zatvorena pa nismo imali pristupa - tu nema nikakvog stubista, zavukla sam kameru izmedu resetaka pa okinula da vidim sta ima unutra.
Docim u renoviranoj i za posjetitelje otvorenoj osmatracnici stubiste je metalna konstrukcija s betonskim gazistima, sigurnom celicnom ogradom i 67 stuba do vrha - Gazda brojao - s tim da je visina gazista --- recimo cca 25 cm - tako da dolazimo do okvirne brojke - visina osmatracnice bi bila oko 16 metara, dakle - nesto poput prosjecne cetverokatnice...
detalj otvora u zidu na vrhu
i kako to izgleda u stijenci osmatracnice
Treba napomenuti da je utvrda napravljena u tri nivoa, sto se lijepo dade vidjeti -
detalj obrambenog zida - utor u kamenu - za neku vrst oruzja ?
pogled na sve dijelove utvrde vjerovatno iz svake od osmatracnica na jednak nacin
i s tim da je u srcu utvrde bunar, veliko dvoriste s kamenim i drvenim stolovima za objedovanje i prostorije za stanovanje
cesma
vjerovatno obiteljska heraldika
kameni stol za objedovanje
Tamo, kao i u najvislju kulu nismo mogli uci jer je bilo zatvoreno, obilasci su predvideni nedjeljom od 14-18 sati, nama je bilo predugo cekati jer je bilo nesto prije podneva- inace se moze uci i razgledati za cijenu od 0,80 € za odrasle i 0,50 € za djecu i organizirane grupe.
Pogled s osmatrackih kula je fascinantan, vidi se cijela dolina sve do rijeke i Mannheim u daljini - naravno sigurna sam da u vrijeme dok se utvrda koristila nije bilo drveca koje bi prijecilo vidik ...
Dokaz da su ljudi i u ona vremena imali osjecaj za lijepo - malena udubina u debelom kamenom zidu za druzenje s pogledom na prekrasnu prirodu koja okruzuje cijelu utvrdu
Sad se u nizim nivoima utvrde nalazi slikovit i zivopisan restoran gdje se nude specijaliteti karakteristicni za meni srednjovjekovne kuhinje - jednostavna jela, stari recepti, izvrsno njemacko pivo iz bacve. Nisam slikala prednju stranu restorana jer mi se ucinilo vrlo neprimjerenim buduci su stolovi ispred u sjeni starih stabala bili puni i ljudi su sa zanimanjem gledali u nas. Ovako izgleda odozada, slikano s pristupne ceste:
U restoranu je sve bilo popunjeno i nismo nasli mjesta, nismo se narucili - pa smo se u povratku nizbrdo bacili na dvije jabuke koje smo ponijeli u rancu - oprane i stavljene u vrecicu - ako ustreba, zajedno s dvije male bocice mineralne koje smo do tad vec popili.
Ono sto zbilja volim kod obilazaka tih starih gradevina je razmisljanje kako su ljudi nekad tamo zivjeli, to je bio toliko drukciji zivot od ovog naseg, jednostavniji i tezi, ali vjerujem da je imao svojih drazi.
Sjedeci na rubu zida stare kule i osjecajuci hrapav kamen pod jagodicama prstiju, dosla mi je misao - AKO ZATVORIS OCI I ZAMISLIS ... mozes li se mislima preseliti i ovaj svijet gledati ocima nekog od prije devet stoljeca - kako bi to izgledalo ? Susresti se s nekim u zemlji iza ogledala i zivjeti samo jedan djelic vremena u kojem je on zivio, vidjeti sto je on svaki dan gledao - s vrha te iste kule ...
Sto bismo mogli pricati - recimo da bismo se mogli sporazumjeti na neki cudan nacin - kako bi taj netko razumio postojanje Interneta, Hubble teleskopa i mikrovalne pecnice u kojoj se spravlja MCgotovabljakhrana, cjepivo protiv tuberkuloze, digitalnu kameru na mom ramenu i vlazne maramice? Kako bih ja dozivjela mogucnost da bih se na cistom zraku koji je on/ona udisala vjerovatno odmah onesvijestila usljed viska kisika i nedostatka zagadenja na koji sam od rodenja navikla? Kakav bi bio okus vode od prije devet stoljeca? Kakav bi bio okus svjeze ispecenog kukuruznog kruha bez dodataka za vlagu i ocuvanje boje i svjezine ? Kakve bismo mirise osjecali u nasim svjetovima s druge strane ogledala na rastojanju od devet stoljeca?
Ako zatvoris oci i zamislis ...
|
