Mala Zvončica

subota, 24.03.2007.

Kišna noć..

Ah..opet me drži depra...bljak, sve manje volim ovaj svijet oko sebe, toliko ružnih stvari. Nitko ne gleda one lijepe...samo ja ko budala uzdišem gledajući stari grad koji noću, obasjan svjetlom, okružen zelenilom iskri kao da si zalutao u neku bajku, isijava nadnaravnom tišinom i srebne kapljice kiše putuju kroz zrake svjetlosti...a ja sama stojim i nemam s kim podijelit čar tog trenutka...
Ljudi su toliko daleko jedni od drugih, ne primjećuju nikog osim sami sebe...A ja bi tako rado da mogu s nekim podijelit sitne trenutke koji životu daju smisao...Zar je danas tako teško naći nekog tko će te zagrlit kad si tužan i podijelit tugu s tobom?
Zar nema nikog s kim bi se smijala glupostima i zanimljivostima? Kad ću s nekim moći podijelit uzdah kad pogledam ljetno nebo prošarano bijelim oblacima ili prošetati uz rijeku slušajući žamor vode i uživati u trenutku mira i spokoja? Hej ljudi, samo je jedan život i svaki trenutak postoji sam jednom! Zašto svi prolaze pored života ne primjećujući druge ljude, ne uživajući u svakom trenutku koji je oko nas i ne dijeleći živote jedni s drugima? Svi samo uzimaju i iskorištavaju što mogu jedni od drugih, a nitko ne bi davao. Ja želim nekom dati zagrljaj, želim dati toplinu, želim dati osmjeh, sitne znakove pažnje nekome zbog koga si sretan da postoji...ali ne nalazim nekog tko bi to znao primiti i uzvratiti barem malu mrvicu od toga...
Zar tražim tako puno?
- 06:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>