Mala Zvončica

srijeda, 14.03.2007.

Proljeće...

Vani je lijepo sunčeko i cvrkuću ptičice, baš krasno. Ja se trudim smijati suncu i biti vesela i optimistična. Aha, ide to, ali samo tak dugo dok ne pogledam oko sebe..jer vidim mlade parove kak zaljubljeno šeću, drže se za rukice, hodaju zagrljeni i veselo pričaju...uz neke trčkara pokoji klinac, a neki voze male slatke bebače u kolicima...ili ugledam dvije sijede glave, lica iscrtana životom kako spokojno i sretno koračaju jedno uz drugo...

Svi oni žive svoje snove...A ja? Što se desilo s mojim snovima i mojim željama?

Opet šećem sama i nemam se s kim smijat suncu, nemam s kim podijelit toplinu proljeća, nemam kog zagrlit i uživat u tišini postojanja i povezanosti...

Uz mene korača samo čežnja...Siva, teška... Kao čelična kugla vuče se za mnom i ne pušta me da se maknem od nje, ne da mi da potrčim slobodna i udahnem život punim plućima...

Dosta mi je sivila i tmurnih misli..želim koračati laka poput pera i dopustiti da me nose sitne stvari koje me vesele u životu, zbog kojih sam sretna što postojim..

Al ne znam kako se riješiti čežnje, što god pokušam ne ide, prati me kao sjena u stopu, kad god mi zasja neko sunce...

Ne znam, nadam se samo da će mi jutro donijeti novu toplinu i snagu da ružne misli ostavim iza sebe...
- 21:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>