nedjelja, 28.05.2006.
Zona sumraka…
Bila je to sredina ljeta…dan je bio sunčan i sparan…sat je pokazivao tri poslijepodne …i ništa nije naslućivalo na ono što će se dogoditi…
Niotkud je započeo puhati vjetar … crni oblaci su se u par minuta navukli na do tad sunčano nebo…toliko se smračilo da je se činilo da je večer…vjetar je puhao sve jače popraćen snažnim pljuskom…struje je nestalo a u kući je bio potpuni mrak …brat i mama su pokušavali zadržati vrata od ograde da se ne otvori…nisu mogli…stolice su letjele po dvorištu kao da su od papira…
Ja sam bila mala i bojala sam se …mama nas je brzo uvela u kuću…došli smo do kupatila da se tamo sakrijemo…voda je navirala iz svih otvora…pogledala sam prema prozoru i vidjela da voda prolazi ispod okvira kroz zid…gledajući taj užas pomislila sam da je to kraj…mama nas je pokušavala smiriti ali u glasu joj se vidjelo da je i ona prestravljena…otrčali smo do sobe…tepih je bio natopljen vodom…kroz luster je išao mlaz …
Nismo više znali kamo da se sklonimo od tog nevremena… sve je ličilo na zonu sumraka…tako nestvarno…
Cijela oluja je trajala svega 15ak minuta ali meni se činila kao da je prošla vječnost…prestalo je tako naglo kao što je i došlo…kao da je netko stisnuo prekidač…ponovno je nastupio sunčan ljetni dan…ali nije prošlo bez posljedica…izašli smo na ulicu i imali smo što i vidjeti…vjetar je odnio crijep sa naše kuće…Svi susjedi su poizlazili van sa nevjericom i strahom u očima…Iako je i kod drugih bilo štete činilo se da je vihor vjetra prošao upravo kroz naše dvorište …svi su priskočili u pomoć kako bi što prije pokrili kuću…sve je plivalo...
Prije par dana sam se prisjećala tog dana sa mamom…priznala je da je i nju bilo strah i da je mislila da je to bio kraj … ali izvukli smo se…
- 14:24 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 24.05.2006.
Životne nedaće
Kada nam se dogodi neki problem u životu mislimo da je to najveća katastrofa…da dalje ne možemo…da više ništa neće biti isto…da je to ravnu smaku svijeta…vrijeme prođe…mi preživimo…osvrnemo se na taj događaj…i osmjehnemo se… ne možemo vjerovati da smo se zamarali takvim sitnicama…
Kada je došlo vrijeme upisa na fakultete za moju generaciju ja sam se prijavila na 2 fakulteta…i pala prijemni na oba…ja koja sam cijeli život prolazila sa 5…koja sam voljela i željela učiti…ja od koje su svi očekivali da ću proći bez problema nisam uspjela…Za mene je to bila katastrofa…nisam mislila da ću moći dalje…osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši…bile su to gorke suze…Osim što sam bila razočarana svojim neuspjehom bilo me je sramota što nisam ispunila očekivanja svih…Nisam izlazila jer sam se bojala pitanja: „I što si upisala??“ Nitko me nije mogao utješiti…ni moji bližnji ni činjenica da još imam jesenske rokove…
Sada, 4 godine poslije, ponosna sam apsolventica… upisala sam se na sljedećem roku…
Kada se sjetim onih vremena vidim da to nije bila nikakva katastrofa…taj događaj me naučio da se život sastoji i od padova…i da što nas ne ubije čini nas jačim…samo treba hrabrosti dignuti se i nastaviti…jer svaki je dan početak ostatka našeg života….
P.S. nije me bilo dugo jer nam je komp bio pokidan
…sve se izbrisalo…pa sam ja u međuvremenu otišla kući…ali sad sam ovdje
….
- 11:16 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.05.2006.
Moralni sud
Što je moral??
“Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo. Moral je nešto objektivno kao oblik društvene svjesti, sistem običaja, navika, normi. To je zahtjev društva za određenim ponašanjem, odnosno, principima koji određuju kako nešto treba da bude.“
Tko određuje što je moralno a što ne?? Kažu društvo…a društvo čine pojedinci…uvijek postoje pojedinci koji su jači i glasniji od ostatka…dakle moral određuju ti pojedinci…
Jasno je da moraju postojati određena pravila koja će regulirati međuljudske odnose jer bi inače ovaj svijet bio još veći kaos nego što je sada …a to nam ne treba…
No kada netko nama presudi svojim moralom vrlo smo brzi sa tvrdnjom „tko si ti da meni sudiš; tko je tebe postavio da predstavljaš moral??“
Roditelji svojoj djeci nastoje usaditi moralna načela i poštenje…naučiti ih običajima i normama ponašanja…naravno nekada ne uspiju…ali se trude… No pitam se što bude sa onom djecom čiji su roditelji očiti primjer nedostatka morala i društvene svijesti?? Dali oni imaju ikakvu šansu da postanu dio moralnog društva?? I kako tražimo slične sebi ta će djeca odrasti i naći nekog poput sebe…imati zajedničku djecu…ta će djeca postati druga, treća generacija koja nije imala priliku biti naučena moralu…Znam, moral i ponašanje se ne uči samo kod kuće…ali iz nekoliko primjera mogu reći da se ni u školi ne može puno utjecati na to pogotovo ako iza te djece stoje roditelji koji su spremni dizati bunu na svaku stvar koja nije u skladu sa njihovim stajalištima…onda ni učitelji i učiteljice nemaju puno prostora za „usadit“ nešto…
No postoji jedna divna stvar zvana „savjest“ koja nam unutrašnjim glasom govori kada je nešto dobro a kada loše...mi samo trebamo biti spremni na slušanje…pa onda i ona gore spomenuta djeca imaju priliku da razbiju taj krug…i da putem vlastite savjesti prosude što je ispravno…
- 17:03 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.05.2006.
Sukob
Sukobi su svakidašnja pojava…javljaju se zbog sukoba mišljenja…sukoba interesa ili jednostavno zbog karaktera…Iako nisu skoro nikada ugodni nekada su upravo neizbježni…
Inače ne volim sukobe i izbjegavam ih koliko mogu...radije se povučem nego uđem u otvoreni sukob...znam da to nije dobro i da se treba izboriti za svoje stajališta ali jednostavno ne mogu...jer obično ja završim u suzama i ne postignem ništa s time jer unesem previše osjećaja u sve pa me to pogađa... A pogotovo ne volim kada se nađem u sukobu jer imam osjećaj da sam ja kriva …
Neki dan sam bila na probi jednog zbora sa prijateljicom...obje smo bile prvi puta tamo a ljude smo znali onako iz viđenja...to samo po sebi mi je izazivalo neku nelagodu jer se ja u nepoznatom društvu ne mogu opustiti... pa djelujem šutljivo a neki to protumače i kao umišljenost... No atmosfera je bila ležerna pa smo se i mi nekako uklopile...
Taj zbor nije nekog službenog tipa (crkveni zbor mladih) pa smo se više zezali nego radili...no jedna cura je se ozbiljno zagrijala za to pa je se počela derati na ostale što se smiju i šale...na to je reagirao kapelan koji je inače opušten i uvijek spreman na šalu...rekao je da se ne smije tako obraćati drugima...na to je ona krenula galamiti i na njega, da ih on nasmijava i da stalno ometaju...rekao joj je da je to zadnji puta da se ona izderala na njega i tu je počeo otvoreni sukob između njih dvoje...neću birati strane i govorit tko je od njih bio u pravu jer sam tamo bila prvi puta i ne znam ih dobro, ali mogu reći kako je svima ostalima, a pogotovo meni bilo strašno neugodno...našli smo se između dvije vatre…svi su zašutili i gledali u pod...ja sam htjela propasti u zemlju ili pobjeći od tamo...osjećala sam se kao da na mene galame...koliko god imali jedno ili drugo pravo tu su raspravu trebali ostaviti za nasamo...Sukob je trajao nekoliko minuta i nakon toga naravno da ništa nije bilo kao prije...kapelan je pokušao ponovno uspostaviti ležernu atmosferu ali ubrzo nakon toga je proba završena i svi su se razbježali...
Sutradan se ta cura došla ispričati za ispad …rekla je da je jednostavno pukla, jer ona kada radi onda radi i ne voli miješati vrijeme za zabavu sa vremenom za rad…na neki način je i razumijem ali ipak nije trebala reagirati na takav način…
- 14:49 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
nedjelja, 07.05.2006.
"Izvan domašaja uma"
Naš um je nevjerojatan instrument neograničenih mogućnosti…ali činjenica je da ga ne iskorištavamo i njegov potencijal ostaje…“vjerojatno je 99% čovjekovih mogućnosti neiskorišteno“…
„ponašamo se poput obitelji koja ima na raspolaganju golemu palaču, ali radije boravi u nekom kutku podruma“
Moto današnjice je: brže, jače, bolje…svijet usmjeren na materijalno bogatstvo i vanjski sjaj… Bezbroj savjeta kako učvrstiti tijelo, nabildati mišiće, skinuti suvišne kile, ispeglati bore…No nismo li nešto zaboravili?? Brinući se za svoju vanjštinu jesmo li zaboravili na svoj zakržljali duh koji vapi za širenjem?? Kada ste zadnji puta osjetili onu pravu istinsku sreću koja nije potaknuta vanjskim materijalnim podražajima?? Jednostavno da ste zadovoljni sobom u dnu duše…sve treba ravnotežu pa tako i naš duh se treba razvijati usporedno sa našim tijelom…
Živimo u užurbanom svijetu...sve je danas "fast"... fast food, fast cars...A gdje žurimo, hoće li nam nešto pobjeći? Ili nas netko proganja? Ne znam. Ljudi većinu vremena provode radeći poput strojeva, bez razmišljanja…uvijek kao da smo korak do sna...Civilizacija usmjerena na materijalni svijet, na ovladanje prirodom stvorila je velika tehnološka postignuća, ali nitko nije mislio na cijenu toga… Ponekad se pitam dali su naši preci bili sretniji, zadovoljniji…nisu imali ove sve „prednosti“ koje se nama nude na raspolaganje, ali čini mi se da je život bio lakši i jednostavniji…sve se odvijalo lagano, bez opterećenja…ljudi su odvajali vremena za zajedništvo… A mi? Zastanemo li da pomirišemo ruže??
„Sjediš prikovan, kao u zatvoru.
Sve je mračno kao u crnoj noći.
Ne znaš hoćeš li još uopće živjeti.
Ali tvoj duh je jači od tvoga tijela.
On opet pali svjetlo,
možda samo jedno posve slabo svjetlo.
Ali ti ipak možeš opet malo vidjeti.“
- 21:52 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 04.05.2006.
Sudbina...
Život kakav živimo…život kakav želimo…kažu da svatko bira svoj put…ali prepreke na tom putu biraju nas…mogu nas skrenuti sa našeg puta…zustavit nas u ostvarenju snova…želja…
Bila je ta cura…najbolja u razredu…uvijek je prolazila sa odličnim…bila draga i pristojna…dobra prijateljica…moja prijateljica…Imala je svoje snove… svoje planove…Još kao mala shvatila je da je život težak…roditelji su joj se rastali, oni su ostali sa majkom koja je bila psihički bolesna…sa 15 godina morala se odseliti…otac je dobio skrbništvo…Bilo je teško ali ona se prilagodila…
Približavao se kraj srednje škole i svi smo razmišljali o faksu…i ona je o tome pričala…veselila se…Ali odjednom je prestala biti vesela…povukla se…nije htjela reći što je muči…postala je drugačija…Saznali smo da je trudna…to joj je srušilo sve nade i snove koje je do tada imala… Škola je završila i svi smo se upisali na fakultete osim nje, osobe koja je to najviše zaslužila…
No tu nije bio kraj njezinoj priči…odselila se kod dečka…vjenčanje je bilo u planu…oni su živjeli sa njegovim roditeljima…ona je radila po cijele dane oko kuće…bila je vrijedna…ali svekrvi nije odgovarala…počela je sinu govoriti laži o njoj…on je povjerovao…istjerali su je iz kuće…trudnu…Kod oca se nije mogla vratiti pa je otišla majci…znala je da ni tamo ne može dugo ostati…Odselila se daleko u nepoznatu okolinu…rodila je dijete…mislila je da nikada neće vratiti se kući…Ali sudbina je htjela drugačije…U njemu su se javili očinski osjećaji…otišao je po nju…sada su zajedno…vratili su se kući…jesu li sretni…to sumnjam…jeli ona sretna…zbog djeteta jeste…Rekla mi je nemoj: „nikada reći nikada…ja sam mislila da se ovo meni ne može dogoditi….ali prevarila sam se…mislila sam da se nikada neću vratiti kući…sada znam da je život neizvjestan i ništa nije sigurno“
- 23:16 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.05.2006.
Hodočašće
Pula…arena…20 000 mladih…duh vjere u zraku…ushićenje…pjesma…Ja jedna od 20 000…To se ovih dana događalo u Puli….Nezaboravno iskustvo….
Krenuli smo u pola 5 u subotu ujutro…Iako je bilo prerano za naša mjerila svi su stigli sa osmijehom na licu…nismo mogli skriti oduševljenje…Put je trajao 10ak sati a cijelo vrijeme se busom orila pjesma uz gitare…neizostavna je bila himna ovog susreta koju smo morali izvježbat…KAP JEDNA MALA…Jedino što je ometalo naše raspoloženje je bila kiša koja nas je pratila cijelim putem…čak i 10ak kilometara od Pule je pljuštilo…i onda smo stigli… Nismo mogli vjerovati…tamo je bilo sunčano, vedro i toplo…
Bog nam je podario prekrasno vrijeme kako bi smo mogli zajednički slaviti Njega…Domaćini su se pobrinuli da imamo okrijepu cijelo vrijeme…U programu prije mise su nas zabavljale brojne glazbene grupe, a pozdravio nas je i Lino…
Misa je protekla u prekrasnom raspoloženju…uz pjesmu i molitvu…tisuće glasova i molitava su bili usmjereni ka Bogu…Oduševila me srdačnost nepoznatih mladih ljudi koji su bili spremni pomoći...pružiti ruku iako se nismo znali...osjetilo se prisustvo Duha...nakon toga smo izvan arene pjevali…širili transparente i pozdravljali se...
Zatim su nas busevi razvezli po župama gdje je bilo organizirano prenoćište…Mi smo bili smješteni u Poreču…Sutra smo išli na misu u baziliku…sve je bilo u duhu mladeži pa je misa bila popraćena uz ples i ritmički pljesak…pozdrave i predstavljanje grupa...Bilo nas je odasvud...od Slavonije..Hercegovine...Zagorja...Nakon toga je sljedio ručak u hotelu i povratak kući…Pjesma i ples po busu su trajali do samog povratka…
Iskustvo koje će mi ostati u sjećanju cijeli život…
Jel tko od vas išao na susret??
- 21:01 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
