
Jutros sam se probudila s maslinovom grančicom. Bolje s njom nego s cijelom viškom maslinom. Za palmu ionako u sobi ne bi bilo mjesta. Cvjetnica. Uvod u Veliki tjedan. Po gradu prolaznici se sudaraju s grančicom masline u ruci. Koliko ruku, koliko grančica? Kad pomislim kad dođe vrijeme branja maslina , ne možeš naći više od četiri pet pari ruku spremnih da se uhvati u koštac s maslinama.
Prave Muke Gospodnje ravne onima iz Velikog tjedna. Uvijek se pitam koliko je maslina platilo «glavom» da bi pokazali koliko nam je stalo do vjere i običaja. Koliko će manje maslina roditi ove godine?!
U isto vrijeme po tko zna koji put upitam se kakvu to crkvu imamo danas?.
U vrijeme krize, a kod nas ona traje već godinama, crkva se odmetnula od naroda.
Ne sluša ga. Ne vidi ga.
Gradi li se , gradi , našim novcem iz proračuna; crkve, samostani…Klerikat izgrađen u turističkoj zoni s 20.000 m2, renta se studentima. Za koje novce, to ni Rektor ne zna. Nikad dovršen samostan «Dobri» za desetak časnih sestara, zgrada u centru Splita, godinama stoji kao berlinski zid i onemogućava prolaz trgom.
Gradi se Kaptol, Ksaver, ordinarijati, iseljavaju studenti iz biskupskih palača…
Caritas bolje ne spominjati. Popovi su se osilili…
Mali čovjek izgubljen u vremenu i prostoru, osamljen s maslinovom grančicom, «namagarčen», traži svoj put iz krize. Traži ga u želji da odmori svoje staračke kosti, osjeti miris jela iz kužine , da se podsjeti kako osim noža na rasklapanje, postoji kašika. Traži toplinu, milovanje pare iz kakvog- takvog kupatila, topal krevet, čistu odjeću makar broj veću.
Toplu riječ solidarnosti i bilo kakav znak razumijevanja.
Toga nema . Ni u crkvi, ni kod rodbine, ni u susjedstvu…
Težak je i dug put do izlaska iz krize. Put do Jeruzalema u danima Velikog tjedna čeka na beton iz «mješalica»…
Mašite maslinovim grančicama, možda Vas ipak netko primijeti, ako ne ovoga tjedna , onda možda već do godine…

|