|
Tisuću rečenica se stvara, moje misli se pokreću kao radišni mravi sa jasnim ciljem.........
Ali nikad, nikad ne ostvarujem. Pisanje je samo jedan od planova. Što ću napraviti? Što ću pokrenuti? Kako ću izbaciti?
Ali sve moje-ostaje moje. Riječi su premale. Sve što mi se događa izgleda toliko nevažno da duboko u sebi znam da je bitno od najvažnijeg.. lišće na ulici mi predstavlja jedino veselje. Smijem se kad čujem da drugi pate, to je sve nebitno, nema važnosti, postajem sebična.......jer kod svih je tako, zašto sebi to ne dopustiti?
Naporno mi je reći-dobar dan. A to radim automatski. Svjesna sam svakog pokreta, svakog osmijeha koji me zavara i uvjeri da sam odlično, da je ovo jedna od tinejdžerskih faza kroz koju prolazim. Da na trenutke mogu voljeti tako snažno i mrziti tako snažno da se preplašim sebe.
Nisam zadovoljna ni rečenicama koje sklapam ni teško podignutim usnama kojima pokušavam podariti tople osmijehe, niti zagrljajima, niti riječima koje zvuče tako važno. Ništa, ništa nije važno. Sve se pretvara u ništavilo-ja sam ništavilo. Ne živim, preživljavam. Ne jedem, hranim se. Osjećam..ili sam možda zaokupljena velikim tupilom?
Zašto pišem tako kasno u noći, zašto ispravljam greške koje nisu prave pogreške..zašto se bojim dramatičnosti-zašto mislim da je lažna? Zašto postavljam toliko pitanja?
Bližnji žele od mene da ostvarim svoj potencijal, a ja jedino što mogu osjećati je tako veliki pritisak..kao ogroman kamen koji mi oduzima dah..pa mogu odmah i odustati..
Sve što prijatelji žele od mene je da budem tu, da ne odlutam, sve što žele je da budem dobro da ne moraju brinuti. A tko su oni koji vrijede? Ni –hvala- ne mogu reći, zvuči prejednostavno.
Znam, znam, znam, znam.......da sam lako zamjenjiva.
Bojim se tupila koje me obuzima, bojim se neosjećaja.......bojim se navika.
Budućnost je tu da je odradim, kao domaću zadaću, tako teško prihvatljivu. No, koja je to budućnost? Hrabrost bi mi podarila bijeg od svega. Od sebe, od rutine, od unaprijed određene budućnosti...zašto je onda ne pronađem?
Čak ni ovo pisanje.......stvarno nema smisla.
Čak ni ovo moje prisustvo, jedva primjetno.......nema odaziva
Čak ni moje postojanje.......nije određeno mojom budućnosti. Moja je snaga u tome što je prekidam svojevoljno.
Ljudi su tako bitni da ih moramo odbijati svojim manama. Toliko smo zaokupljeni svojom boli da ne vidimo ništa osim tamne noći, a sreća je nedostižna kao i oblak u kojem svakodnevno tražimo oblike.
Ako svi od mene odlaze, mora da je moja krivnja. Je li problem priznati ili je problem osjećati?
Sve je neiskreno.
I znam da mi ni jedna riječ ne može pomoći u stvaranju nove slike.
Happiness is overrated
|
