znam da se izvučem ponekad
iz ljušture svoje,
prikažem lice,
a duša skrivena u dubine.
ostaje nešto osobno, samo moje
gradim oko sebe zidove ironije
i želim da budem takva
teška kao crna zemlja
da nitko ne vidi ogledalo melankonije
iz inata sam sve mostove sama
rušila i gradila,
sebe iz vatre vadila,
jer ja sve vidim i sve znam,
ali ovaj dio sebe nikome nedam,
čuvam ga ljubomorno
od tuđih pogleda i znatiželje
i kad je bolna tuga u meni,
ti vidjet ćeš samo veselje
jer ja sam takva.
hodam s dva lica
tužna, a sretna
gruba, a nježna
nevina, a grešna
|