Virtualna stvarnost..

Kad god je čovjek u prilici, treba iskušati nešto novo. Svako novo iskustvo ostavlja trag u nama i obogaćuje nas na više načina.

Virtulna stvarnost doduše za neke i nije toliki novitet. Mnogi ljudi su uz pomoć specijalnih naočala iskušali neke nove svjetove, avanture, događaje i doživljaje.

Vidjela sam nekoliko punktova, uglavnom po trgovačkim centrima, u kojim se pokazivao doživljaj virtualne stvarnosti, ali ili nisam shvatila na vrijeme što se tamo događa ili sam žurila ili je bilo previše ljudi u redu ili...ma uvijek nešto. Sve do jučer.

Ugledala sam mladića za malim pultom ispred velikog bijelog podija sa četiri umetnute fotelje. Radoznala sam virnula što je to, kad sam primjetila da mladić u rukama drži ogromne naočale. U biti, više su ličile na masku za ronjenje. Za neko hi tech ronjenje. Naravno, shvatila sam da su to naočale za virtualnu stvarnost.

Odjurila sam do njega, uzbuđeno pričajući kako bih ja to voljela probati, kako se veselim, kako ne znam ništa o tome, kako me malo strah i kako sam uzbuđena, pa zato puno pričam. Mladić se nasmijao i rekao da izaberem nešto iz kataloga. Cijene su bile čist u redu, 30, 20 i 10 kuna, a zavisili se o tome koliko dugo simulacija traje, te koliko je zahtjevna.

Tek sad sam zapala u probleme. Meni je muka i kad samo promatram ljude na vrtuljku. Nikada se nisam usudila sjesti čak niti u one autiće na sudaranje, a opet srce me vuče i baš bih voljela probati neku simulaciju. Na žalost, sve su na foru jurnjave, ponora i roler kostera. Već sam razočarano htjela odustati kad sam ugledala - stimulaciju svemira! Tooooo!

Pa kud bih ja, galaktička autostoperica i voljela ići, nego pravac u svemir.

Stavila sam naočale, udobno se smjestila i čim je program započeo uslijedilo je moje divljenje. Sjedila sam u malom svemirskom brodu, u maloj kapsuli. Ispod mene je u daljini bila planeta Zemlja. Vidjeli su se kontinenti i oceani, a iznad njih paperjasti oblaci. Ispred mene je bilo Sunce. Veliko, moćno, s puno malih eksplozija na površini. Fascinantno. S moje desne strane odjednom me napala cijela kiša meteora. Od siline njihovih udaraca tresao mi se cijeli svemirski brod, skupa sa mnom i jedva sam sam se uspjevala izmicati.

Vjerujem da sam naglas ciktala i vikala jer kad je simulacija završila i kad sam skinula naočale, ispred mene je bilo nekoliko ljudi koji su me promatrali i zabavljeno se smješakali. I ja sam se njima smješkala velikim osmjehom i brzo pričajući kako bi još, kako je super i neka svi ovo probaju, zakon je.

I je zakon. BIla sam u svemiru. I još ću biti, prvom prilikom.

Trillian u svemiru. Trill in space.

Oznake: virtualna stvarsnost, novac, svemir

Dječak s harmonikom...

Svako veče klinac od nekih 12ak godina svira harmoniku.

Zna svirati samo jednu jedinu pjesmu i neprestano ju ponavlja. " Kraj jezera jedna kuća mala..." . Kad dođe do kraja pjesme opet sve ispočetka.
Ponekad ima bejzbol, ponekad mornarsku kapu na glavi, ali obavezno plastičnu kanticu za igranje po pijesku, za dobrovoljni prilog.
Uz veliki osmijeh svakome kaže jasno i glasno "Hvala", a ljudi raznježeni pojavom, svirkom i dječakom stavljaju i stavljaju novčanice u zelenu kanticu.
Daju mu i djeca i odrasli. Domaći i stranci. Oni koji prepoznaju pjesmu "Kraj jezera jedna kuća mala.." i oni koji tek slute da bi to mogla biti pjesma.
Kiša novaca je tolika da mali stalno prazni kanticu...neka, zaslužio je.

Povremeno dječak ima još jedno poboljšanje. Kraj svoje male stolice priveže i malo smeđe štene koji mu se mazi oko noge, a on svako malo prekida svirku pa ga pomazi.

Bejzbol kapica, svirka, "Kraj jezera jedna kuća mala..." , širok skromni osmijeh, "Hvala Vam", naklon i preslatko štene.....

Mali je marketniški genij