Događaj s plaže, bez seksa

To što ne poznajem i prepoznajem ljude obilo mi se o glavu tisuću puta. Ovo ljeto na moru nakon što sam slučajno otkrila da su skoro svi ljudi oko mene na plaži moji višegodišnji susjedi samo skinuti iz uobičajene odjeće, odlučila sam da je toga dosta.

Ne želim više da mi memorija liči na čudnovatog kljunaša, sklepanog iz nesklavurdnih dijelova i na pragu izumiranja. Lijepo ću ja obratiti pažnju na svijet oko sebe i razviti svoje pamćenje u neku otporniju vrstu. Čovječju ribicu, recimo.

S riječi na djela. Lijepo sam se zalegla na plaži i umjesto da gledam u more odsutna mislima počela sam promatrati ljude koji prolaze pored mene tražeći slobodno mjesto na prepunoj plaži.

Nije prošlo dugo i ugledala sam poznato lice. Ide to meni!
Malo sam se pridigla iz ležećeg položaja i jasno, glasno, razgovjetno i vrlo ljubazno pozdravila s "Dobar dan!"

Čovjek je stao u pola koraka. Prema meni je isprva okrenuo samo glavu, a zatim i koraknuo u mom pravcu. Sve bez riječi. Zbunjeno sam ga gledala kako sjeda previše blizu mene i dalje bez odzdrava ili bilo kakvog glasa. Osmijeh mi se smrznuo i postajalo mi je neugodno. Da mu kažem da sam se zabunila i zamijenila ga s nekim? A ne. Ako je običan "Dobar dan" shvatio kao poziv da si sjedne tik do mene i bulji, tko zna kako bi moj daljnji govor mogao protumačiti.

Odustala sam od objašnjavanja, pravila se da ne vidim ni njegovo zurenje ni njega i žarko željela da ode. Toliko da sam čak i trbuh prestala uvlačiti.

Nije ni to pomoglo. I dalje je zurio u mene užarenim pogledom.

A onda sam se sjetila otkud mi je poznat. Ma kakav susjed, tuka ja, poznat mi je jer su mi ga pokazali kao lokalnog - perveznjaka.

I ja baš njega od svih ljudi našla pozdravljati.

Naravno da me je to još više uznemirilo i budimo iskreni, poprilično izbezumilo.

Srećom, pala mi je na pamet spasonosna ideja!

Sjetila sam se da je moj kolega Josip sa zaručnicom 30ak metara dalje na plaži. Oni su mi simpatični i mislila sam i inače svratiti do njih, samo sam sad malo ubrzala postupak. Na uragansku brzinu, otprilike. U jednu ruku sam zgrabila mobitel, u drugu majicu, obula jednu i pol japanku, skočila s ručnika i hrabro odmarširala od perveznjaka.

Nakon jedno dobrih pola sata isprva uzbuđenog razgovora s Josipom i zaručnicom, pa onda malo manje, pa onda gotovo normalnog odlučila sam se za povratak na svoj ručnik. Oprezno sam se primicala prema svojim stvarima i odlučila da ako je perverznjak još uvijek tamo, selim se sa svim stvarima Josipu i njegovoj curi. Zauvijek.

Laknulo mi je kad ga nije bilo. Kako lijepo prazno mjesto pored mog ručnika!

Toliko sam odahnula da sam oduševljeno i vrlo ljubazno pozdravila jedno poznato muško lice u prolazu s "Dobar dan!"

Ajoj. Koji je sad pak taj? Susjed nije, definitivno. Koga sam pozdravila? Nije valjda još jedan perverznjak? Ma nije Biograd toliki grad da ih ima dva. Konobar iz kafića? Mogao bi biti.

Da barem je. Da barem je. Da barem je...