Zadaćnice i pisanje općenito + ocjena
utorak , 29.04.2008.Do bloga nisam nikada pisala. Tu i tamo poneko pismo, dnevnik u onim teen godinama, ali ništa redovito i ništa spomena vrijedno. Iz školskih zadaćnica bi iako odlikašica, obično dobivala trojke ili četvorke, jer iako su mi teme bile maštovito obrađene, zadaćnice bi bile prepune pravopisih i gramatičkih pogreški koje bi sve pokvarile.
Huluvuica po pitanju pisanja uopće nije na mene. Zna pisati oduvijek i sve šta napiše je meni za čitanje pred svima. Ne samo meni. Od malena su joj pravopis i gramatika jasni samo tako, bez učenja i smeta ju kad netko drugi greši. Pogotovo njena mama. Zbog nje, jer je prilično strogi učitelj, popravila sam gramatiku i pravopis tako da je u zadnje vrijeme uglavnom zadovoljna sa mnom. A to je velika stvar.
Moj Zvonček je uvijek jako zadovoljan sam sa sobom i sa svojim zadaćnicama. On je i inače oduševljen sa svim svojim kontrolcima, zadaćnicama, testovima i odgovorima, tako da ako dobije slabiju ocjenu bude strašno i potpuno iskreno razočaran. Kako je dobio četiri ili tri, a tako je to genijalno napisao? Nije mu jasno.
Pravopis i gramatika mu nisu jača strana, ali idejama i maštom je poprilično bogat.
Baš jučer me nazvao na posao čim je došao iz škole. Kako je bilo?
Dobro. Njemu je uvijek dobro. Pisali su zadaćnicu i on misli da je napisao fenomenalno. Koja je tema? Budućnost. Hoću li čuti? Naravno, baš me zanima šta je napisao. Ne sjeća se baš točno, ali može prepričati:
"Ja sam ti u budućnosti. Umro sam. Nakon jedno tri godine ustajem iz groba i idem kući. Ljudi putem su užasnuti. Ono, strašno užasnuti. Majke djeci prekrivaju oči da me ne vide kak izgledam. Dolazim do svoje kuće i tamo me čeka moja žena. Bivša žena. Jer sam umro. Pa je zato bivša. Ona me odmah prepoznaje i skuži tko ja jesam, ali djeca ne. Na kraju su i oni shvatili da sam ja njihov tata. Sve to me je jako razočaralo i odlazim nazad. Legnem u lijes i vratim se nazad u grob"
Malo sam šutjela, a onda vrlo obzirnim glasom pitala:
- Čuj Zvonček, a jel nije trebalo pisati ako je tema budućnost nešto u smislu da je sve drugačije, ono, auti lete, ljudi lete, tehnika je napredovala i to?
- Je mama, ali i ovo je budućnost,a i zanimljivije je. A ima i manje pogrešaka.
- Kakvih pogrešaka?
- Pa znaš. Kod pisanja. E, al nisam ti kraj rekao! Ima i pouku!
- Kakvu pouku?
- Pa pouku. To sam i napisao. P-o-u-k-a.
- I koju pouku si napisao?
- Ovako: Pouka je da neka u budućnosti mrtvaci ne izlaze iz svojih grobova.
- Pouka je da nek mrtvaci ne izlaze iz svojih grobova???
- Da mama. Inače bi mogli imati problema kao što sam ja imao...
Možda je s temom malo fulao i ne znam kako je to napisao u smislu gramatike, ali meni je ovo vrlo originalan pristup naše poruke za buduće naraštaje. Osim toga slažem se, neka mrtvaci u budućnosti ne izlaze iz svojih grobova.
Brine me samo što bliska budućnost donosi Zvoncu što se tiče ocjene te zadaćnice...
Al da je na mamu što se tiče pisanja, definitivno je.
Nadopuna posta
Ocjena : dobar (3)
Zvonac je prilično razočaran.
Ali i poduzetan. Palo mu je na pamet da učitelju pošalje mejlom ovaj post i vaše komentare.
Ne znam baš...
komentiraj (122) * ispiši * #
Poimanje rada
ponedjeljak , 14.04.2008.S raspadom socijalističke Jugoslavije raspala su se i mnoga naša gigantska poduzeća. Neka su završila u uspješnim ili što je češće manje uspješnim privatizacijama, neka su se prestruktuirala, a neka otišla u stečaj ili se jednostavno ugasila.
Mnogi ljudi su ostali bez posla. Neki su po sili, potrebi ili mogućnostima otišli u mirovinu, neki su završili na burzi, a mnogi su se morali prekvalificirati za neki drugi posao koji bolje kotira na burzi rada ili otvorili nešto svoje.
U jednoj tako raspadajućoj firmi sam radila prije par godina. Prestuktruirali su se i izmišljali moguća rješanja, samo da ne otpuste previše radnika. Zamislili su otvoriti nešto slično zanatskom servisu. Oni radnici koji nešto znaju raditi, nešto konkretno i zanatsko, okupljeni su u jednom malom industrijskom krugu. Nije bilo potrebno da imaju kavlifikacije, samo da znaju recimo stolarske, automehaničarske ili limarske poslove. Taj zanatski servis bi obavljao razne poslove za veće firme, grad ili građane i na taj način isplaćivali sami sebe u okviru te velike firme.
Ja sam došla iz jedne male firme, njima na pripomoć.
Bilo je jedno dvadesetak ljudi. Svi odreda meni jako dragi, normalni i srdačni. S nekima sam se i sprijateljila. No, s njima je u nasljeđe došlo i neki meni čudan i stran odnos prema radu i prema vlasništvu.
Prvi dan na poslu primjetila sam da im je dozvoljeno prati vlastite automobile u industrijskom krugu. Lijepo su se oni dogovorili. Oprali bi službene automobile, a onda bi jedan po jedan radnik dovezao svoj auto i oprao ga uz pomoć četke, crijeva, šampona i svega onoga što je za to potrebno.
Drugi dan kad sam došla na posao nestalo je crijevo za vodu. Nije ga bilo nigdje. Pitala sam poslovođu kamo je to nestalo, a on mi prilično rezignirano rekao da ga je netko ukrao. Na moje zašto i šta će kome doma crijevo od par metara, samo je mahnuo rukom i rekao da ću se već naviknuti da je u velikim firmama normalno da se sve krade.
Nisam se navikla.
Nakon par dana nestala je iz kupaonice sapunjarka sa zida. Ona velika, za jedno litru tekućeg sapuna. Opet sam pitala gdje je to, odgovor je bio isti: netko od radnika je ukrao i odnio kući. Sad sam se čudila još više nego crijevu za vodu jer je to bila vrlo ružna i nezgrapna sapunjarka i nisam ju mogla zamisliti niti u jednoj kupaonici.
Ljudi više nisu mogli prati svoje automobile, pa ni oprati ruke sapunom poslije često vrlo prljavog posla. Vrijednost te ukradene robe je bila toliko mala da nisam mogla vjerovati da je netko od „naših“ riskirao biti ulovljen u krađi i samim tim osramoćen pred kolegama i to sve za niti sto kuna vrijednosti. A na kraju krajeva, sebi su ukrali. Ostali su svi bez nečega šta im treba.
Nestajalo je još predmeta, alata i sličnih stvari i svima je to bilo manje-više normalno. Kao, to se događa i ne može se protiv toga.
A onda jednog dana došao je posao čišćenja snijega. Trebalo je očistiti snijeg ispred nekih objekata i to će biti plaćeno. Na sastanku su radnici postavili pitanje kako će to raditi jer nema dovoljno lopata. Poslovođa im je rekao da neka donesu od kuće. Nastao je tajac od nekoliko minuta. A onda pobuna, galama i vika. Neće oni od kuće nositi. To se ne radi. Fućkaj firmu koja im ni lopate ne može kupiti i kakav je to odnos prema njima. Poslovođa je kad su se stišali vrlo smireno rekao da lopata nema jer su neke od njih baš oni ukrali i odnjeli kući. Tko sutra ne donese lopatu, čistit će snijeg rukama. Njemu je žao, ali svi znaju koliko je ljudi u tom gigantskom poduzeću ostalo bez posla, koliko njih je još na listama za višak i da sad svi trebaju malo pripomoći da taj njihov zanatski servis uspije jer druge nema. Ili burza ili to. Pa kad malo ojača posao i krene kako se spada, bit će i lopata i svega šta im treba.
Radnici su se gunđajući razišli i bili strašno nezadovoljni, a sve su to i spomenuli na sindikalnom sastanku koji su imali istog dana povodom neisplaćenog trećeg dijela regresa. Samo za usporedbu ja sam u to vrijeme radila već par mjeseci bez ikakve plaće, pa mi je sve došlo da ih pitam što je to regeres jer tako nešto nisam vidjela godinama, ali sam se suzdržala.
Svakako sam za to da se radnicima osigura sve što im je potrebno za rad, to je prvo i osnovno.
No, bilo mi je zanimljivo gledati kako se ljudi bune zbog toga i kako govore da je to obrnuto. S posla se može uzimati, a na posao se ne može nositi. Krađa iz firme je u redu, ali kad treba pripomoći firmi i na kraju krajeva samom sebi, to je neviđeno, šokantno i potpuno protiv svih zakona.
Čini mi se kako je u mnogim našim poimanjima rada ostalo ono socijalističko, od nekad. Kolektivna odgovornost koja znači da nitko ustvari ne odgovara, kolektivno vlasništvo koje ustvari znači da je sve to od radnika i može se slobodno uzeti kući, prava na sva primanja koja god postoje bez obzira na trenutni status firme i odnos prema radu koji kaže da će posao već netko obaviti, ne nužno onaj koji bi ga i trebao.
Socijalističko poimanje rada i kapitalističke plaće.
Savršena kombinacija.
Dodatak: Defton je pokrenuo zgodan blogo-projekt koji je nazvan Pjesma nad pjesmama. Svaki bloger koji to želi nadovezuje se za zadnje stihove i na svoj način upisuje dodatak pjesmi, koji se onda spaja. Zgodno, zanimljivo i lijepo. Svratite i uključite se.
komentiraj (98) * ispiši * #