Mislim da ne postoji informatički pismena osoba koja nije čula za Facebook.
Kad se pojavio kod nas i počeo uzimati maha, znala sam dobiti i po nekoliko pozivnica dnevno.
Nisam odgovarala jer kao prvo nisam znala šta to Facebook je i kamo me se to poziva, a kao drugo nisam znala tko su ti ljudi koji me pozivaju. Imena i prezimena blogera i mojih internet prijatelja obično ne znam, a onih par koje znam ionako zovem nickom tako da to nekako na isto dođe.
No, radoznala kakva jesam, zanimalo me u čemu je stvar. Na sreću, moja kćer Huluvuica otvorila je profil i nije imala ništa protiv da mi malo pokaže o čemu se tu radi. Malo smo gledale tu njenu stranicu, pa se bacile u search. Tražile smo naše prezimenjake, rođake, prijatelje, školske znance, javne osobe, uglavno sve ljude kojih smo se ikako mogle sjetiti. Prilično zabavno. U prvim rezultatima ispao je moj brat. Oho, a nije se niti pohvalio da ima profil na Facebooku.
Huluvuica mi je objasnila da ne možemo k njemu samo tako, nego ga prvo moramo pitati želi li biti naš prijatelj, pa ako pristane, možemo k njemu. To mi se već manje sviđalo. Vjerojatno jer uspoređujem s blogom pa mi je nezamislivo da se negdje ne može bez pitanja. Brat je bio on line, htio je biti naš prijatelj, pa smo uskoro završile kod njega. I šta sad?
Zgodna opcija mi se nudila u gađanju brata svim i svačim, što sam ja objeručke iskoristila. No, nakon toga nisam više znala što da radim. Mogla bih ga kupiti kao ljubimca, mogla bi mu nešto napisati, mogla bih ga opet gađati...nekako mi se sve to činilo prilično nezanimljivo. Osim onog gađanja, naravno.
Poprilično razočarana time, mislila sam da ne kužim poantu niti što se na tom Facebooku radi pa sam prijatelje i znance znala navoditi na razgovor i pitati u čemu je smisao. Šta se još na tom Facebooku radi?
Odgovarali su mi da se uglavnom zabavlja. Nalaze se neki stari prijatelji ili zaboravljeni rođaci, grupira se u neke interesne grupe, razmjenjuju informacije...
Koliko je Facebook rasprostranjen pokazatelj je i to što se čak i u mom malom gradu već održao jedan takav Facebook susret. Došlo je nekih osamdeset do stotinjak ljudi, nemala brojka s obzirom na broj stanovnika.
Bez obzira na sve plusove, zabavu i razbibrigu, odlučila sam da si za sada ipak neću otvoriti vlastiti profil. Jedna informacija je bila jezičac na vagi. Naime, ljudi kažu da treba biti jako oprezan jer Facebook izaziva ovisnost.
A blogoovisnosti sam se tek riješila, ne treba mi neka nova.
Osim toga, sa svojom djecom u pravom životu imam dogovor oko mjesta za izlaske. Točno se zna koji kafići su "moji", a koji ne. Na sličan način smo podjeljeli i internetski prostor. Blog je moj dio tog svemira, a nove internetske trendove prepuštam njima. To nam svima odgovara. Barem za sada.
komentiraj (157) * ispiši * #
Pozitivan trač..
utorak , 04.03.2008.Ne znam ima li osobe koja baš nikada nije bila otračana. Po mojoj definiciji trač bi bilo ogovaranje koje je preuveličano, izmišljeno i često zlonamjerno.
Da postoji i pozitivan trač saznala sam neki dan kad sam čula za jedan u kojemu sam baš ja glavni subjekt.
Naime, po cijeloj ulici i kvartu se priča kako:
Trill peče fine kolače, najfinije na svijetu. Majstorica je u tome.
Pa šta je u tome čudno?
To što ja iako volim kuhati, rado i fino kuham, s kolačima nemam baš nikakve veze. Nit ih volim jesti, nit ih volim i znam peći, a niti ih pečem.
Moji doma nisu bez kolača. Svekrva živi u kući do nas i svakih par dana donese cijelu tacu, tako da nemam niti potrebe raditi ono što ne volim. Probala sam isprva jer mi je bilo neugodno da baka nosi kolače, a ja ništa, ali su se kolači bacali tako da sam odustala.
Za taj trač mi je rekla baš moja svekrva, koja ga je čula na nekoliko mjesta. Rekla je da joj se htjelo smijati kad su joj svi hvalili snahu i njene kolače, al se suzdržala. Razgovorom i propitkivanjem saznala je odkuda je taj trač uopće krenuo.
Na sva usta mene i moje kolače hvali susjeda. To je ona o kojoj sam već pisala, ona koju kokoši gledaju.
Moja svekrva i ta susjeda su su bile dobre prijateljice, pile kavu svakog dana i zajedno radile susjedničke poslove. A onda su se teško posvađale. Toliko da su prestale s posjetama, s razgovorima, a kad bi se srele na vrtu okrenule bi glavu jedna od druge.
A onda se susjeda teško razboljela.
Mojoj svekrvi je bilo žao susjede. Žena preko osamdeset godina, sama poslije teške operacije, nigdje nikoga da bi joj priskočio u pomoć.
Pošto ne razgovara s njom i nije htjela prva popustiti, sjetila se da joj ispeče veliku tacu kolača i pošalje po meni.
Nije mi to bio problem, naprotiv. Otrčala sam do nje, dala joj kolače, vidjela da je susjeda jako dobro i da može sama i otrčala nazad kući.
To je bilo prije jedno pet godina i mi smo svi zaboravili na to. Susjeda nije. S kim bi god pričala spomenula bi mene i moje kolače koji su tak fini da nikada nije jela finije.
I šta sad da radim? Ništa. Tračevi se ionako ne mogu zaustaviti nekakvim objašnjenjima i demantijima. Osim toga, ako me već tračaju neka bude pozitivno. Kako sam majstorica. Svejedno čega.
Samo nek mi ne naručuju kolače. Mislim da bi me to odalo.
komentiraj (124) * ispiši * #