Pravila ponašanja...

Ubrzo kako sam se zaposlila premjestili su me u obližnji gradić, u drugu firmu. Sama sam sebe nazivala iznajmljenom radnom snagom jer sam bila sama među 2 000 ljudi zaposlenih u jednoj našoj gigantskoj firmi. Nije mi bilo loše i rijetko sam se osjećala kao autsajder, mada je bilo i takvih trenutaka.

Nakon par mjeseci u kancelariju do moje stigao je Kruno. Iz moje matične firme.
Konačno sam imala i ja s nekim pričati o plaći, regresu, bonovima za gablec i svim onim stvarima koje su nam bile zajedničke.
Nije prošlo dugo i javili su nam da se organizira sindikalni izlet, u Pulu. Ja sam odmah rekla da idem, a Kruno se premišljao jer nikoga ne poznaje. Rekla sam mu da je slična situacija i kod mene. Tamo mi rade moje dvije prijateljice i to mi je dosta, ostale koje ne poznajem ću već upoznati. Složio se sa mnom i prijavio se.

Kad sam stigla do autobusa moje dvije prijateljice su već sjedile zajedno, a meni su rezervirale sjedalo nasuprot sebi da možemo pričati.
Nedugo nakon što sam se smjestila, stigao je i Kruno. Stajao je izgubljen na sred autobusa i nije znao kamo bi. Odahnuo je kad sam ga zazvala i pozvala ga da sjedne do mene.
Put je prošao s puno razgovora i smijeha. Još uvijek pamte kako sam ja čim smo krenuli navalila na svoje sendviče, a još nismo niti iz Grada izašli.

Kad smo stigli u Pulu i smjestili se po sobama prišla mi je jedna starija kolegica i rekla:
- Čuj Trillice, ja znam da si ti još bedaček, ali to se ne radi.
- Šta se ne radi?
- Ne smiješ sjediti u autobusu sa Krunom. To nije pristojno!
- A zašto?
- Zato što si ti mlada, slobodna cura, a on je oženjen čovjek s dvoje djece.

Ništa dalje nisam niti pitala niti rekla. Potpuno sam bila šokirana njenim rječima.
Čak i da nisam pozvala Krunu da sjedne kod mene, autobus je bio prepun i netko drugi bi sjeo.
I šta ima loše u tome što smo sjedili zajedno? Kakve to ima veze s našim bračnim stanjem? To je samo obično sjedenje u autobusu...

Iako su riječi: "To nije pristojno!" za mene pomalo magične nisam ju poslušala. Na povratku smo opet sjedili kako smo i u dolasku. Nisam vidjela ama baš ništa loše u tome da sjedim do kolege i čak i po cijenu nekog ogovaranja.

Volim pristojnost, ali takva pravila ponašanja uopće ne razumijem, a ima ih dosta.
Recimo, nigdje ne piše kakve poklone i šta trebamo donijeti ili prirediti kad se rodi beba ili kad su svatovi ili kad se posjećuje bolesnik ili kad netko umre. A pravila postoje.

Moju mamu je tako jedna gospođa, isto kolegica s mog posla, opomenula da se palačinke sa sirom ne nude gostima koji su došli vidjeti majku s malom bebom. Mene i Zvončeka. Treba biti neki bolji kolač, s kremama. Moja mama joj je lijepo na to rekla da nek ne kaka, ima tamo puretine i odojka pa nek to opet jede ako neće palačinke.

Nepisana pravila bi netko trebao zapisati. Svima bi bilo lakše. A bilo bi i manje ogovaranja.
Možda baš zato nisu zapisana? Moguće. Lako moguće...