Ljubav nema ništa s tim...

Tijekom ovog niza godina koliko smo zajedno, moj Arthur je milijun puta pokazao i dokazao svoju ljubav. Znala su se događati i neka teška vremena kad je ne samo kuća nego i svi poslovi i djeca, pala na njegova leđa. I ja skupa sa svime time. Kad me je morao i oblačiti, hraniti i kupati. To je radio s nježnjošću i brigom.
U onim "malim" svakidašnjim stvarima isto zna pokazivati da sam mu najvažnija na svijetu. Recimo, zna se ustati u 5 sati i kad se ja dignem na posao, dočeka me serviran doručak i kava.
Takve stvari, da ne nabrajam više. Krupne sitnice. Koje puno govore, više od riječi :)

Ali...
(naravno da ima "ali", nije ovo oda Arthuru mada ju je zaslužio :) )

Moj Arthur se pretvara u Normana Batesa ako samo pokušam uzeti nešto iz njegovog tanjura. Mali, najmanji komadić. Ne samo da mu to smeta, nego mi neda i gotovo.

Nije samo on od muških osoba toliko osjetiljiv na vlastitu hranu. Vidjela sam to i kod tate, brata, kumova, a čak su i onu reklamu za Čipi Čips napravili na toj bazi.

Dobro, svi imamo svoje muhe. Neke stvari koje su nama važne i koje moraju biti takve kakve jesu. Kod Arthura je to "ne diraj moju hranu". Nije baš neki veliki zahtjev, pogotovo kad imam svoju.

I da li ja to kao dobra supruga poštujem i puštam čovjeka da jede u miru?

Naravno da ne. :)

Ne znam kako je moguće da svaki put kad naručimo različitu hranu njegovo jelo uvijek bolje miriše, bolje izgleda, a sigurno je i puno ukusnije. A i to što mi neda ima posebnu čar. Ako neda meni, kojoj bi dao sve na svijetu, onda je to jelo na granici čarobnih moći. I naravno da pokušavam zaći u njegov tanjur.

A moram priznati da mi je i onaj njegov pogled fascinantan. Pogled koji kao da govori:

"Draga, skinut ću ti sve zvijezde s neba, ako samo zaželiš.....
ali ako sam takneš ovaj ćevap u mom tanjuru, probost ću ti ruku vilicom " :)))