Banka...

U petak sam morala s Arthurom u banku. Već sam obavila šta sam trebala kad je i on stigao, tek na četvrto mjesto u redu jer se napunilo dok je parkirao auto. Iza njega moja prijateljica Dada. Super, nisam ju vidjela par dana.

Tri blagajne su radile, poredane vodoravno, a okomito na njih kao u slovo T bio je zajednički red. Jedan iza drugoga, ljudi su strpljivo čekali. Taj lijepi red sam pošemerila samo ja kad sam stala pored reda, između Arthura i Dade da mogu pričati s oboje.

Nakon par minuta lupetanja s njom i Arthurovog smješkanja i tu i tamo okretanja očima na naše umotvorine, osjetila sam na sebi neke skoro prijekorne poglede. U stilu "Kakvo je to neprimjerno ponašanje".

Osvrnula sam se okolo i cijela slika me jako podsjetila na Crkvu. Ljudi u redu su skrušeno stajali, u tišini, držeći novčanike i dokumente u rukama kao molitvenike. Na šalterima je izgledalo kao u ispovjedaonici. Službenice su kimale glavama i pažljivo slušale šapat ljudi koji su im otkrivali svoje probleme. Tišina svugdje, samo se taj blagi šapat, više kao mrmljanje molitve čulo sa šaltera. I mene se čulo, naravno i Dadu. Nastavile smo pričati :

- Mene već noge bole. Zašto nemaju poredane stolce, jedan do drugog, onako do šaltera?..... požalila se ona.
- Ma ne. Znaš šta bi bilo bolje? Jedna dugačka niska klupica, onako za zajašiti. Onda svi lijepo zajašimo na nju i tako se pomićemo do šaltera...
- Hahahaha, kao vlakić?....pomogla mi je malo.
- E baš kao vlakić. Digneš suknju, zajašiš i kad se red pomakne, pomakneš se i ti.....razrađivala sam ja dalje ideju.
- A one s kraćom suknjom mogu sjesti postrance, kao na konja.

Par minuta smo razglabale o tome i cerekale se. Izvrsno smo se zabaljale s tom mojom klupicom na koju sam ja stavila i crveni baršun, da ne ode čarapa. Nismo se uopće obazirale na prijekorne poglede ostalih ljudi.

Za nekoliko trenutaka i Arthur je obavio svoje. Dada je isto došla na red, pa smo si samo mahnuli i mi smo krenuli do auta. Već smo sjeli, kad sam se ja iz čistog mira pukla smijati na sav glas. Arthur je odmah znao o čemu se radi.

- Još se smiješ svojoj klupici? Nije uopće važno što ne postoji da bi te zabavila?
- Ahaaa. Ma ne treba ni postojati. Dovoljno je da ju vizualiziram.

A asocijacije i vizualizacija je nešto što mi jako dobro ide. Nekad i predobro :)