Blog asocijacije...

Konačno je i k nama stigao ADSL. Došao je jedan ogroman čovjek, stvarno golemih dimenzija i odmah se s Arthurom primio i razgovora i posla. Njih dvojica su pričali nekim adsl jezikom, a moja kćer i ja smo se za to vrijeme ugodno ukokale na dvosjed. Uskoro smo kao dvije prave pripadnice ženskog roda počele šaputati:

- Mama, vidi kako ogroman čovjek za ADSL...
- Ahaaaa...mogli su i manjeg čovjeka poslati kad tako malu kutijicu ugrađuje.. možda je to onaj od Demjanice..
- Kojiiii?
- Nisi čitala onaj njen post kad su joj ugrađivali ADSL?
- Nisam mama, šta je bilo?
- He he...došao joj je isto tako neki ogroman čovjek i nije bilo šanse da se taj toliki zavuče pod stol. Vidi ko i ovaj naš...da legne, možda bi uspio...
- Hihihi i onda?
- Onda se Demjanica zavukla pod stol, na sve četiri , naprčila se čovjeku...sve je bilo gotovo za par minuta, a na kraju nije ni pusu dobila!
- Hahahahaha.... pa pitaj ovoga našega jel on taj. Nema puno tako velikih ljudi....
- Ne mogu ga pitat jel on poznaje Demjan, zaboravila sam kako joj je pravo ime...a ne vjerujem da ju on zna kao Demjan...
- Ma ne tako mama....pitaj ga jel se on sjeća kakve žene koja se mjesto njega zavukla pod stol. Koja mu se naprčila....
- Misliš da bi se mogao sjećati?
- Naravno mama. Pa ne naprčavaju se njemu žene svaki dan...
- Ma neću ga ništa pitati. Prvo bilo bi nezgodno da to nije bio on, a drugo ako je bio i ne sjeća se toga, ja bi se jako uvrijedila...
- Kako uvrijedila?
- Pa šta se on ima ne sjećati Demjanice....

Nastavile smo tako šuškati s puno kikotanja i cerekanja i kad je čovjek već davno otišao.
Eto, niti ADSL više ne mogu dobiti, a da nemam blog asocijacija :))