Za Žarka...

Na naslovnici piše da najmanje 24 sata neće biti moguće pisati post ili ostaviti komentar. Izvrsno! Ovo je post za moju dušu i znam da se tu nema šta puno komentirati.
A i moram ja baš u svemu naći nešto dobro... :)))

Žarko je bio moj susjed. Stanovao je samo par kuća dalje. Kad smo bili baš djeca, nismo se igrali zajedno jer je tih par kuća u to vrijeme bila velika daljina. Kasnije se ta razlika smanjivala kako smo mi bili veći i kako smo odrastali.

U vrijeme prvih izlazaka često smo išli zajedno kući. Žare se često znao pozdraviti sa svojim društvom baš kad bi primjetio da se i ja spremam doma. Smijati smo se i čavrljali i obično hodali dužim putem. Prepričavali događaje i izvrsno se zabavljali. Uvijek bi mi bilo malo žao kad bi došli do moje kuće i pozdravili se... poljubili smo se čak nekoliko puta, ali to je bilo onako...dječje :)))

I u današnjim godinama je vrlo rijetko ono šta je Žarko radio s nekih 15-17. Bez obzira u kojem društvu je bio, kad bi primjetio da ja dolazim, krenuo bi mi u susret. I nekako se pravio važan samnom. :) Bez obzira poznavali me ti njegovi ili ne, govorio bi :

- Eto meni moje susjedice. Jel da da je lijepa? Nitko nema tako lijepu susjedicu kao ja...

O, i ja sam se pravila važna sa Žarkom, i te kako :))
Žarko je bio jedan od najljepših dečkiju šta sam ih ikada vidjela u životu. Onako lijep, kao s onih slika, šta ih Pegy i ja volimo :))
Znale su mi doći prijateljice iz drugih gradova i čim sam ih upoznala sa Žarkom, znale su mi šaptati:

- Fijuuuu, a jesu li svi dečki tako jako zgodni u tvom Gradu kao Žarko?

To je bilo i doba masovnih odlazaka na koncerte u Zagreb. Često se našao baš pored mene kad sam bila skroz naprijed na štangi i svojim tijelom me nekako zagradio da me nebi naguravali. Pazio je na svoju susjedicu :)

Odrasli smo i Žarko se nekako bacio u posao s lokalnim mafijašem. Maznuo mu neke novce i da ga ovaj ne uhvati, zbrisao s tim novcima u Njemačku. Tamo mu je krenulo dobro, vratio se ubrzo s nekim ludim autom i vjerojatno s novcima za tog mafijaša. Ostao je u Njemačkoj, oženio se i viđala sam ga jako rijetko. Znao me tu i tamo pozdraviti preko mog brata, kad bi se negdje sreli.

Zadnjih par dana sam jako tužna i češće mislim na njega. Javili su mi da je Žarko umro. Tamo gore, u Njemačkoj. Nije poginuo i nije bio bolestan. Za vrijeme ručka klonula mu samo glava...kao u pjesmi. Srce. Zdravo je živio, zdravo se hranio i umro s 40 godina.

E moj Žarko...susjed moj...

Možda mi bude lakše kad sam sve ovo napisala. Kad sam iskoristila svoj blog kao ispušni ventil. Ne znam, postoji samo jedan način da to vidim...da kliknem na Objavi post. Jako mi je teško, popravo jako, pa klikam....