Vje-žba-nje

Moj Zvonček kad je bio nekih 2-3 godine, svakim danom nas je iznenadio nekom novom riječi ili svojom interpretacijom neke druge. Djeca to rade, normalno je, ali bila je jedna njegova koja je zasjenila sve druge... a počelo je tako da sam ga ja upitala šta to gleda na tv

- Gledam neko je-ba-nje...
- Molim ???

pogledala sam na tv, a ono na programu gimnastika. Od smijeha sam mu jedva spelovala ispravnu riječ.

- Ne Zvonček, to se kaže vje-žba-nje...ajde ponavljaj za mnom vje-žba-nje
- Je-ba-nje, je-ba-nje....

Uzalud ja spelovala i ispravljala ga, on je uporno tupio svoju riječ. Inače, ne volim baš kad ljudi psuju, al kod male djece to zna zvučati slatko i zgodno dok su još jako mali. Uskoro su za to znali svi naši prijatelji, kumovi, djede i bake. Svima je to bilo jako zgodno i nagovarali su malca, čim su vidjeli nekog poznatog, da ga pita jel vježba šta u životu. A Zvone bi podigao glavicu, raširio svoje velike zelene oke i skroz ozbiljno pitao:

- A jel ti jebaš kaj u životu?

Naravno da je bilo svakakvih zbunjenih reakcija, a najbolja mi je bila od moje kume kad je rekla:

- Joj dijete drago, nije dobro da ti kažem da DA, to se djeci ne govori, al ak kažem NE to je još gore....

Pustila bi ga ja još neko vrijeme da to govori da jednog dana nismo morali doktorici. Brbljavac mali, jedva je čekao da se raspriča tamo, a kako je on pričao ja sam se sve više crvenila...i crvenila...

- Teta dokorica, moja mama ti je jučer cijeli dan je-ba-la s tatom i kumom Maldenom. Na dvorištu, imali su i ping pong stol i onu žmericu...

Jedva sam objasnila doktorici o čemu se tu radi, zbunjena žena me gledala u čudu. Na kraju se nasmijala, a ja sam odlučila da je toga ipak dosta i dala si truda da Zvone izgovara vježbanje kao vje-žba-nje.

Ali svejedno...od toga doba, svaki put kad me netko pita jel vježbam, pitam se šta me ustvari pita ;)))