Krivac...

Nikad nisam imala potrebu tražiti krivca za nešto što se dogodi. Dogodilo se, ako se može ispravi se ili se situacija pokuša staviti u neku novu dimenziju gdje se negativan predznak stavlja u pozitivan. Od onih trivijalnih stvari, tko je razbio čašu ili prolio mlijeko po tepihu do nekih težih i dubljih životnih osnovica. Tko je kriv? Slijed okolnosti, sudbina ili nešto treće. Tako se dogodilo i gotovo.

Kad se silom traži krivca, lako ga se nađe. Obično to nismo nikada mi sami, nego netko drugi ili treći. Vjerojatno je tako lakše. Ne bih znala.

A sad istiniti primjer iz života o traženju krivca. Bilo je to prije par godina, došli smo u posjet mojoj Nani (baki) i Dedi. Nana nam je sva uzrujana otvorila vrata i odmah počela pričati:

- Joj, šta mi se dogodilo...cijeli dan sam sama doma. Deda je otišao obavljati neke stvari i nije ga do sada bilo doma. Išla sam peči štrudl, jer budete vi došli i i i zaboravila sam staviti šećer!! A za sve je kriv Stari !
- Pa dobro Nana, može se štrudla i posipati šećerom....
- Nije to više to, joj kak sam ljuta.... Deda je kriv!!!
- Pa ne peče on štrudle...
- Ne peče, al stalno gnjavi i zapitkiva...Deda je kriv!!!
- Ček, kak je Deda kriv, sad si rekla da nije ni bio doma...
- Da, al da je bio doma, rekao bi mi "A jesi li stavila šećer?" :)))

Nasmijali smo se na tu Naninu teoriju. Nakon par minuta, kad je vidjela da slatko jedemo štrudlu koju smo posipali šećerom, nasmijala se i ona.
A mi još uvijek prepričavamo zgodu sa šećerom iznutra ili izvana i s Dedinom krivnjom. Vrlo je primjenjiva :)))