U šestipo oglašavala bi se zvona svetega Frane. Još bi ubila po ure u postelju ponovit novu lekciju, prije nego me mater zovne da ona gre na posal, a da se ja dignen za u školu. Volila san školske četvrtke, posebno kad bi se razvilo poljeće i dan produžija. Četvrkon bi sebe tješila kako je tjedan pri kraju, a još nije petak. Petak bi mi se tako činija duži, posebice ako je skula bila u jutarnji turnus.
Mater mi je dala ricetu za čiriće pa san se redovito umivala u zasoljenu kamumilu. Bija je gušt bit prvi u razredu u kratke rukave neka je litnja roba još vonjala po kanforu. Iz navike bacila bi pogled na Rivu, povirit ča se nosi. Često bi uvatila profesora Mimu. On je već odavna hoda u kratkin rukavima a hipijevska torbica lagano mu je lamatala obišena priko ramena.
Skale bi priskočila u jednemu cugu, prišla priko pješačkega u Marmontovoj, fermala kraj Titine slike koja je zaklanjala cilu fontanu i zamakla iza sv. Frane. Čula bi lastavice di me prate s visina približavajući se misnoj zajednici Varoš. Nastavlila bi puten do sv. Križa, pa onda lagano Križevon, uzbrdo Arapovon, Kameniton pa Vijugaston. Imala san opsesiju cilin puten ugazit na svaku šahtu i tako sebi osiguravat dobit peticu u školi. E brzo bi ja došla ispod Merjana oklen je puca pogled na školsko igralište di san ostavila toliko dojmova sa svojin tricama na najpopularnije muške u školi. Na tome vrhu bi obavezno zamirisala pekara u koju bi moja najbolja prija i ja kupile još toplu štrucu s drobon.
Posli škole obavezno bi ostajala u Varošu kod prijatejice. Igrali smo se često na laštik, na Šperunu do kojega bi se čulo kad je Tonkičina mater hrapavega glasa zvala imberlanoga Vasu po pola božjega dana. Na nizbi, di je živila Mare Žebon, na vrju Kamenite, smo običavale rolat. Muška dica su se spuštala kareton, a prija i ja bi podilile rošule, svaka svoju i udri rolat se. Ćirile bi Maru Žebon koja je slovila za poznatu gradsku napola kurbetinu, napola redikula, kroz ožičanu ponistru, a ona bi nam skidala svece. Petale bi jon roge i nanovo se penjale na vrj uzbe. Satima, danima, misecima, godinama...
Sve me vuče prošetat se Varošon. Baš sad kad i kamen čvrči!
|