Jako sam htjela izrezati škarama taj trenutak vremena u kojem bi tako zajedno ostali. Zauvijek...
Bilo je kasno popodne. Ne tako davno... Jučer? Možda...
«Mamaaa!!! Gle! Pada snijeg...»
Istrčala sam na dvor. Padao je snijeg trešnjinih latica.
«Hvala ti što me voliš» uzvratih.
Zaneseno je gledao čaroliju proljeća. Čučnula sam do njegovih visina. Stisnuh ga u zagrljaju. Osluhnuh malo srce. Ugledah mu u očima odraz još jednog zajedničkog dana koji se... gasi...
|