Uspjela sam potisnut nagon. Ma nije da mi je prvi put. Isprva ne mogu mislit ni na šta, niti se koncentrirat. A onda mi postane svjedno, kad refleks otupi, ko sad.
Gledam neke blogove, neke od vas. Razmišljam o tome što pišete, a nekad jednostavno proletim pogledom, kao da mi vas je puna kapa ili ne mogu otrpit samu sebe? Prije ovo drugo.
Pokušavam pisat o običnim nevažnim stvarima. Uglavnom kad sebi uđem u glavu i pokušam nešto od tog materijala iskrojit, nađem više onog što treba bacit. Pa razmišljam o tome što bacam, a ne o onom što sam iskoristila. Ne mogu to razumjet. Shvatila sam da želim sebe opravdati zašto sam tu na blogu i pišem sve te nevažne stvari. Dok pokušavam nešto napisat osjećam se u stanju kao da stvaram čudo. Eto to mi je lijep osjećaj. Na kraju sve je to tako obično i tričavo, a opet oslobađajuće. Drago mi je pročitat vaše komentare. Prisiljavam ostavit “sebe” pronalazeći se u nekom boljem elementu. Glumim li? Pa da, samo da bih se osjetila boljom. Pokušavam usredotočit konfuzne misli, zaustavit trenutak koji želim proslavit da mi je važan, jer zaboravljam sve više, ispuštam sve češće, sve sam nepažljivija sve površnija...Želim ući u slowmotion mod, podjetinjit se i razmislit o svemu što mi se dogodilo u danu. I onda iznova to čitat, da mi se utvrdi u mozgu, u stilu repetio est mater studiorum. Valjda je to to!
Potisnula sam sebe, vraćam se realizaciji naslova;))
|