Odlučio sam komercijalizirati blog pa sam pristao na molbu da objavim (hm, izgubljeni) odlomak iz knjige Gola istina, naše poznate spisateljice.
---
Dino je u to vrijeme bio mlad, neiskusan i neodlučan. Jedino je za njega postajao nogomet i njegova momčad. I na terenu i izvan, dečki su bili spremni ginuti jedan za drugoga. Kroz život sam prolazila sama i to zajedništvo koje sam vidjela prvi puta u životu me je fasciniralo. (…)
Već smo neko vrijeme bili zajedno i pitala sam ga da me oženi. Nešto je promrmljao, klimnuo glavom lijevo-desno i pojurio u Klub.
- Dečki, imam problem.
- Zato smo ekipa da ti pomognemo.
- Nives se želi udati.
- Čestitamo! Prava koka.
- Ali htio sam vas pitati da li je to OK.
- Prvo, da li ti je dobra.
- Pa, šta ja znam… Treba mi vaš savjet.
- Gle, mi smo ju vidjeli na fotografijama i snimkama, ali znaš što trener kaže: Dok igrača ne vidiš u živo u akciji ne znaš ništa o njemu. Ovako da ti damo savjet na osnovu rekla-kazala, iz druge ili treće ruke bi bilo neozbiljno od nas.
- A da li biste mogli malo bliže opipati teren. Stvarno mi treba vaša pomoć.
- Puno je to što tražiš. Ali dobro. Jesmo li ekipa ili ne?
To je bio veliki test. I fizički i psihički zahtjevan. Dala sam sve od sebe, svoj maksimum, i kada sam dečke uvjerila da sam dobra, na putu naše zajedničke sreće više nije bilo prepreka.
S 83,15% mogu tvrditi da ako se u nekom društvu spomene treniranje borilačkih sportova tipa judo/karate/tae-kown-do, neko od prisutnih je išao u školu s frajerom koji je trenirao upravo spomenuti sport, kojeg su u razredu svi tukli, a on je vikao „Nije po pravilima!“.
Ovu priču sam čuo od osoba u rasponu od 15 do 50 godina i svi su redom s njime išli u školu. Na kraju sam sam sebi rekao: „Volio bi upoznati tog momka“. Bio bi izuzetno zanimljiv. Već se jedno 35 godina bavi i judom i karateom i tae-kown-doom i umjesto da je velemajstor u ultimate fightom, njega i dalje tuku u razredu. S druge strane ko je ta osoba koja ide u školu već 35 godina!?!
Smrdljivi Ferrari
Evo jedne priče koja spada u urbane legende, nije da me nervira nego sam je htio spomenuti. Davnih dana kad sam bio kikić, čuo sam priču o tipu koji je za 500 maraka (u ono doba još nije bilo eura) kupio savršeni Ferrari s rupom od metka u krovu. Naime stari vlasnik se ubio u njemu, od kuda rupa, a pronašli su ga dva mjeseca kasnije. Cijena je bila takva jer se zavukao toliki smrad kojeg se jednostavno ne može riješiti i ne može se izdržati dulje od minute u njemu.
Drugi puta sam čuo tu istu priču prilikom posjeta rođaka u Beču više od 15 godina kasnije. Nisam mogao vjerovati! Taj Ferrari je napustio Hrvatsku, prodaje se po istoj cijenu, a smrad se nije izvjetrio niti nakon 15 godina!