Trazim topli dom
05.02.2007., ponedjeljak
Iz knjige 'Naša braća životinje'
|
Dragi moj! Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa. I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi. I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda... Onda dobiva 'milost' - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova. Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja. U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao. Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom. Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt. A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt. Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti... Pogledao sam čovjeka. zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali, vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!' I jedan je drugi čovjekov prijatelj također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda. Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt. I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao ga je. To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva... Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti? Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana. Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome? Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti - voljeti sve. Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz |
- 21:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Lipanj 2007 (4) Svibanj 2007 (2) Ožujak 2007 (3) Veljača 2007 (4) Siječanj 2007 (7) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je otovoren s ciljem pomoci napustenim i bolesnim zivotinjama. AKCIJA SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA! Građani i udomitelji mogu napuštene pse posjetiti radnim danom od 9 do 10 sati u šinteraju (Veterinarsko higijenskom servisu) u ulici Stara Pešćenica 69 (pokraj Veterinarskog fakulteta). Ako ste izgubili psa, najprije ga potražite u šinteraju ! Posljednji pseći sati u sinteraju svakodnevno odbrojavaju. Nekome od psa lutalica uvijek je blizu njegov zadnji 30. dan. Kontakt telefon Akcije je 091/5820 - 073. www.drugaprilika.com POTPISITE I VI PETICIJU!!!PETICIJA ZA PRAVA ZIVOTINJA BESPLATAN BROJ ZA POMOC OZLJEDENIM ZIVOTINJAMA U PROMETU 0800 27 22 22 KLIK, KLIK NA .... meatismurder.blog.hr/ dobrobit.blog.hr budhinho.blog.hr/ keepusalive.blog.hr/ Doggies meandmydogs.blog.hr zlatnaluna.blog.hr *Kriminalci*u*duši* |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||