Osjeća se nekakva dramatika u zraku. Crno i bijelo uže su napravile čvor, čini se poput Gordijskog. U zadnje vrijeme nije bilo značajnih promjena. Samo poneka iskra pali sjećanja prošlosti. Zadnje putovanje je pomiješalo crno i bijelo za koje sam ustanovio da mi još treba vremena da ga raspetljam. Možda trebam upaljač? Zbilja, trebao sam se toga ranije sjetiti, no opet, pepeo je nezgodna stvar. Radije bih da ga sam spoznam razdvojiti, iako će uvijek ostati ona tanka, nevidljiva nit, koja ih još uvijek povezuje. Znam to, osjećam one… „prošle“. Rutina je bila tako dosadna ovih tjedana. Osjeća se miris odmora u gradu, osim za mene. Skoro svakodnevni posao uzima danak iz moje crvene tekućine života. Osjećam da sam, hmm zarobljen… Iako shvaćam da to u potpunosti nije tako. Nadam se da ću izdržati još neko vrijeme. Nego, postoji jedna osoba koja me je u zadnje vrijeme zaintrigirala svojim razmišljanjem, svojim „ja“. Shvaćao sam i prije da tu postoji nešto... nešto drugačije, no uz sva „ona“ moja dešavanja nisam to mogao uvidjeti. Komunikacija „s vremena na vrijeme“ se pretvorila u „skoro svakodnevnu-više puta“. Zaključak? Nepoznat. Sve je tako jasno, a opet tako oblačno. Početak mog odmora će naznačiti razvedravanje.
|
