Pozdrav iz Mexica
Prvo da svima zaželim dobro jutro, hehehe.
Evo skoro nakon dvije godine pauze vratio se pisanju bloga. Vjerujem da su me zaboravili svi ljudi koji su me pratili. Pa ako ćete danas ili u budućnosti početi čitati blog, toplo preporučam da pogledate i starije postove, da malo dobite osjećaj o mojem načinu pisanje te samoj temi bloga. Ljudi su rekli da imam smisao za ovakve stvari :-) . Za sve one koji znaju tko sam, pa lijepo je vratiti se na blogersku scenu.
Bez da previše ulazim u neke isprike te razloge mog izbivanja, pokušati ću sve su sumirati u jednu rečenicu. Izgubio sam volju, te inspiraciju, ponajprije samime time što sam puno vremena proveo u Njemačkoj, koja iskreno toliko normalna,te usudio bih se reci dosadna, da nisam imao o čemu pisati. A tko želi čitati postove o normalnim stvarima.
Uglavnom ako ste se upoznali sa blogom, znate da putujem puno. Trenutna destinacija je Mexico, Mexico City. Stigao sam tek pred koji dan, tako da iskreno ne mogu puno reći o zemlji, ali samim putom u Mexico sakupilo se dovoljno materijala za post.
Prvo da počnem samime time da je put u Mexico bio noćna mora. Razlog za to je bio snijeg. Prokleti snijeg. Vrijeme u Hrvatskoj je također jedan razlog zašto sam se htio maknuti. Moram u ovome pohvaliti pilote Croatia Airlinesa jer smo se u Frankfurt spustili na pistu koja je većim dijelom bila pokrivena snijegom. Što je bilo prvo za mene. U jednom trenutku sam mislio da ćemo samo bočno otklizati sa piste, sve u svemu bas je bilo zabavno.
Uglavnom tada se desilo ovo:
Toplo se nadam da nikog nikad neće zateći ovaj prizor. Posljedica ove slike je preko 800 otkazanih letova i 1500 ljudi koji su spavali po vojničkim krevetima na aerodromu. Ja na sreću nisam bio jedan od njih, ehehehee.
Imao sreće pa sam sa frendom iz Hrvatske koji je isto išao u Mexicu ulovio hotel, 50km od Frankfurta, jer vjerujte mi u krugu od 100km nije bilo hotela.
Evo hotela.
Kad sam se probudio skužio di sam.
Našao se u predjelu Rajne. Predivno područje. Ako želite više o tome, evo linka, pisao sam već o ovome predivnom području Njemačke.
Drugi dan sam uspio poletjeti i evo me u Mexicu. 11:15h leta. Moj rekord.
Prvi dojmovi ove zemlje, ufff. Jedino što mogu reći da mi je izašao osmijeh na lice. Evo jedne slike
Ovo je izlaz sa zračne luke koja izgleda poprilično moderno. Čim sam vidio ovo znao sam da automatski imam više materijala za pisati u ovih 10 minuta nego što sam imao u dvije godine u Njemačkoj. Što je kad malo pogledate žalosno, jer sam iskreno sjeban da morao otići u egzotičnu zemlju da bih osjetio uzbuđenje, ali opet nije ni toliko čudno sa obzirom da sam uvijek bio po nekakvim takvim zemljama. Sama slika pokazuje hrpu štandova sa hranom, ali o tome malo više dalje u postu.
Evo slike muzeja, da malo dignem blog i kulturološki. Samo me nemojte pitati kakav je to muzej. Nalazi se pokraj mog ureda.
Muzej i hotel i sve se nalazi u dijelu Mexico City-a koji se zove Polanco. Biznis susjedstvo koje bi trebalo biti jedno od sigurnijih dijelova grada. Jer naravno Mexico nikako nije sigurna zemlja, bar po svemu što sam čitao, ali kao što je bilo u slučaju JAR-a, sve je u oku promatrača. Meni je tamo bilo fenomenalno.
A sad par zanimljivosti:
Jezik moj pregradi Španjolski koji ne znam. Znam one glupe izraze kao svako dijete 80-ih koje je gledalo hrpu Meksičkih sapunica (ne ovo tursko sranje), tako da znam neke stvari, ali opet fale mi osnovne stvari. Riječi tipa: koliko, kada, ovdje, gdje, tu tamo, brojanje (koje sam savladao toliko za znam bar nešto). Sekica mi je magistrirala Spaniš, pa ću nju gnjaviti.
Činjenica da je Mexico City na 2500m. Što se vjerujte osjetilo prvog dana, u glavobolji, laganoj vrtoglavici, te činjenici da ste mogli uzeti puna puna pluća zraka i opet imali osjećaj da trebate još bar dva pluća zraka više. Mnogi rekli da im je nos krvario, te da nisu mogli spavati. Ja tih problema nemam, ali zapušem se brzo. Ali nakon tri mjeseca ovdje, ima da se vratim doma i otrčim maraton. Izazivam sve na squash, SVE.
Hrana. Ahhh hrana.
Ured je u ogromnom shoping centru, u tornjevima uredi u podnožju dućani i tipični američki food courts. Budući da sam veliki obožavatelj meksičke hrane otišao na mjesto gdje se prodavala Meksička hrana. Ne bih se usudio reći koje li greške, ali ....... Naravno sve je na Španjolskom. Budući da je ovo poslovno mjesto, prodavač mi je čak objasnio neke stvari, ali gledajući sliku osim graha i riže i onog malog deserta sa bananama nisam znao što ću naručiti. Tamo ispod onog bijelog što izgleda kao kokos, a ja mislio da je sir, a nije ništa od navedenog su neke rolice. Ovo crveno je krumpir i nešto što bih rekao da je meso, ali nisam siguran. Piće isto nemam pojma što je točno, samo znam da je druga opcija bila neko mlijeko ili nešto slično. Sve u svemu hrana je FENOMENALNA. Prefina, ali majke mi toliko začinjeno i ljuto nisam jeo nikad u životu. Čak i na bliskom istoku gdje sam došao u dodir sa indijskom hranom. Uglavnom hvala bogu nije bilo sranja, khm khm, u bukvalnom smislu, ali bilo je blizu, hihihihihh. Međutim ako se naviknem na ovu hranu ovdje, doma ću morati zaliti meso kilom papra da dobim isti osjećaj. Sve u svemu, jedan dan ovakva hrana jedan normalna, ali naviknuti ću se na nju. Jer nju obožavam.
Toliko od mene za sada. Malo je duži post, ali imajte na umu da je nastajao skoro dvije godine, pa se nakupilo.
P.S.
Još nisam odlučio ako su Meksikanke zgodne (zašto to pišem, jer je svima to prvo ili drugo pitanje), ali u uredu su definitivno zgodne. Činjenice da su sve u haljinama i štiklama od puno centimetara garant ne odmaže. Lijepo je u inženjerskoj branši vidjeti nešto takvo, a ne samo traperice kuda god oko pogleda :-)
P.S.S.
Hasta la próxima.
18.03.2013. u 10:00 sati | 11 Komentara | Print | Link | Na vrh
