Granični prijelaz Južna Afrika - Mozambik
Još 30 dana do početka svjetskog nogometnog prvenstva. Dok za neke to znaci nešto, za Hrvate ništa, jer se eto nismo kvalificirali, za većinu ljudi u JAR-u znači još 30 dana do kraja svih mogućih rokova, tako da se pritiska na poslu povećava sa svakim danom.
Ovaj post je trebao biti nastavak posjeta Nelspruitu, ali eto ,odlučio sam ga odvojiti.
Naime zahvaljujući kolegama, koji su me odlučili povesti sa sobom, moralo se napraviti neko testiranje, posjetio sam Mozambik. Otišli smo autom.
Prvo da velim da je ambasada u Pretoriji bila sve ono što obično nisu, od neke pomoći. Kako puno putujem imao sam posla sa puno različitih ambasada, upoznao puno dobrih ljudi iz te branše, čak i nekoliko veleposlanika. Međutim, ovdje nisu bili od pomoći. Naime saznao sam na stranicama mvpei da moram imati vizu za Mozambik, iako nisam znao je li nju moguće kupiti na granici ili moram imati neku kompliciraniju vizu.
Kad sam nazvao babu, nakon pola sata snimljenog glasa, dobio čovjeka, koji nije znao svoj posao. Na, pitanje je li trebam vizu, bio upućen na web stranice ministarstva. Pobogu ako radiš taj posao, oda se bar informiraj. Kad sam lijepo rekao da nisam glup i pogledao sam je li trebam vizu, ali me zanima kakvu trebam, rekla je da nazovem ambasadu Mozambika. A lijepo piše na stranicama da ambasada u Pretoriji pokriva to područje. Očito sam nju izvukao van neke kave.
Budući da nisam nazvao ambasadu Mozambika, odlučio sam riskirati. Plan je bio otići na granicu, ako mogu ući super, ako ne, pa nešto ćemo smisliti. Švercanje, ili potplaćivanje je bilo isto u planu. Ovo vam već nagovještava stanje o mjerama sigurnosti.
Kako smo se približavali granici, tako sam sve više bio u čudu. Iako uvijek putujem avionom pa tamo su stvari organiziranije, ali ipak. Dragi bože, nisam nikad vidio luđi i neorganiziraniji granični prolaz.
Ovo je 100 metara prije same granice. Granica nema trake kao doma, ili čak neki točan graničan prijelaz. Sve je nekako stopljeno sa svime. Oko granice ima masa ljudi koji izgledaju kao da žive, rade, koriste granični prijelaz. Ljudi prolaze prijeko sa autima, pješice, hrpa ljudi na kamionu, ludooo.
Nakon što se parkirate da odete poštambiljati putovnicu (što je već čudno) opkoli vas oko 100 crnaca, takozvanih fixera. To su ljudi koji koriste glupavije turiste da bi zaradili pare. Naime oni će vam srediti sve stvari oko putovnice. Samo da bi to napravili, morate im masno platiti i dati putovnicu u ruke. Nakon toga se izgube u masi ljudi. Nemojte nikad nikome davati putovnicu. NE bi dao putovnicu nekome u normalnoj zemlji a kamoli nekome ovdje. Da nisam išao sa lokalcima, ne bi mi bilo svejedno, jer su poprilično agresivni i treba vam oko 10 minuta da ih se otarasite. Ignoriranje je najbolja opcija.
Kao što sam rekao granični prijelaz je pun ljudi koji ne prelaze granicu nego rade tamo. Pogotovo ljudi tipa
"gospodine uđite u ovaj red, on Vam je prazan" "gospodine evo vam olovka, vidim da se mučite", a sad pljunite 100kuna za tu informaciju. Naravno ovo nisu zaposlenici granične policije.
Bio sam upozoren da ne slikam previše, pa nemam baš previše slika.
Budući da nismo znali da li ja mogu ući, išli smo na buf. Doslovce sam došao do šaltera predao svoju putovnicu, ne znajući što će se desiti, je li će reći ništa vratite se, je li mogu kupiti vizu, je li nju uopće trebam.
Ispostavilo se da mogu kupiti vizu, koja košta oko 100kn. Cijeli proces kupnje vize, štambiljanja i svega je trajalo oko 10 minuta. Bio sam totalno iznenađen koliko je ipak efikasna sama granična policija. Kad smo ušli mislio sam da će mi trebati sati i sati da prođemo kroz sve. Znači, klasični procesi koje očekujete na graničnom prijelazu postoje i efikasni su, tako da se ne trebate bojati oko toga.
Ovo je kako izgleda granica sa druge strane. Znači ušli smo. Što je najžalosnije, nakon što smo dobili sve poštambijlano, čak i lokalci, došli do stvarne crte prijelaza, gdje nas je ljubazna djevojka sa AK47 na leđima, pitala, što imamo u autu, jel imamo što za prijaviti, bla bla. Rekli smo ne, i samo je mahnula da prođemo.
Ako niste skužili, uopće nije bitno je li imate putovnicu ili vizu, jer u konačnici nitko nije gledao dokumente. Jer vi sami dobite štambilje, prije granice, ali ako ih nitko ne pregledava, koja je svrha. Ista stvar je bila kad smo se i vraćali u JAR. Nitko vam ne gleda putovnice, tako da smo se samo mogli provoziti preko granice bez ikakvih problema.
Naravno, ne bih htio vidjeti što se desi, ako vas ulove bez toga. sljedeći post o glavnom gradu Mozambika, Maputu i moji dojmovi o njemu.
Ovako izgleda kad čekate red za pregled putovnice.
P.S.
Zahladilo. Joj kako će se turisti koji će doći na svjetsko smrzavati. Imam osjećaj da svi misle da je ovdje ljeto.
Pozdrav iz Pretorije.
13.05.2010. u 09:10 sati | 9 Komentara | Print | Link | Na vrh
