Par savjeta i natuknica.

Upravo mi je otišlo u nepovrat hrpa hrpa hrpa teksta. Ali neću da psujem. hjičovjfvijvojrbvčjviojvijqivjiovjsčojaoijij. Ok, ispočetka opet. erijrčofvjqrfvjvijrwjvfsvćcpaekrj. Evo prestajem.

Kako sam već mjesec dana ovdje odlučio sam napisati klasičan putopisni post. Ovaj put samo tekst. Malo predaha od slika, kojih je bilo puno puno u zadnje vrijeme. Stvari na koje morate pripaziti, savjeti oko nekih svakodnevnih stvari, te moj pogled na sve to. I par anegdotica, koje nikako da me zaobiđu

Jezik:
Kad sam došao ovdje, bio sam duboko uvjeren da je ovo zemlja gdje neću morati pričati strani jezik. Ipak je Kosovo bilo pod Srbijom dugo vremena, pa sam mislio da je znanje srpskog normalna stvar. Međutim iskazalo se da situacija ovdje nije baš tako jednostavna. Uglavnom bio sam u krivu i ima puno ljudi koji ne govore hrvatsko/srpski jezik. Tek sam kasnije saznao da je srpski jezik maknut iz školskog programa 91. godine. Zbog te činjenice imate situaciju da ako je osoba mlađa veće su šanse da ne zna naš jezik. Međutim i ovdje situacija nije baš čista. Stvar je u tome da mlađi ljudi razumiju hrvatski, međutim ne govore ga dobro ili imaju probleme sa govorom. Imamo par kolega u uredu za koje sam bi se mogao zakleti da ne govore naš jezik. Pričali smo normalno na engleskom, dok jednog dana jednostavno nije progovorio Hrvatski.
Cijelu stvar komplicira situacija sa Srbima. Budući da su naši jezici isti, može se desiti da znaju govoriti naš jezik, međutim odbijaju ga koristit. Sve u svemu nema pravila da li neka osoba zna ili ne zna Hrvatski jezik.. Ako mislite nešto govoriti na hrvatskom misleći da Vas neće razumjeti, razmislite što govorite. Mi se baš ne držimo toga, heheheh.
Stariji ljudi uglavnom gore Hrvatski bez problema, iako opet se može desiti da ga neće koristit. Sad da li se morate bojati korištenja Hrvatskog da Vas ne zamjene sa Srbima, jer eto kao oni se baš i ne vole. Bojati se ne morate, dapače mi nismo imali nikakvu situaciju gdje bi bilo problema, iako smo vidjeli par čudnih faca i namrštenih pogleda kad su skužili koji jezik govorimo.
Po restoranima i nekim takvim mjestima koristimo engleski( koji je poprilično raširen, prisutnost KFOR-a i UN-a). Međutim u većini situacija konobar čuje jezik kojim pričate. Ako dođe sa pitanjem "otkuda ste", onda ste na konju i možete pričati sa tom osobom na našem bez problema.
Onaj stereotipni LJ je prisutan. Iako ima ljudi koji kad pričaju imaju taj LJ toliko izražen da vas doslovce udara u uho (isto kao što mi udara u uho izvorni srpski od par kolega u uredu), međutim ima i ljudi koji pričaju hrvatski sasvim normalno.
Sve u svemu, nema bojazni oko pričanja na Hrvatskom, većinom će ljudi početi pričati na našem ako znaju, međutim ipak malo taktizirajte, ovisno o situaciji.
Ufff prvi dio gotov, skoro slično kao i prije. Iako uvijek mislim da je ovo što ponovno pišem 100000 gore od prijašnjeg posta.

Prijevoz:
Budući da nemamo svoj ili renta car ovdje, osuđeni smo na taksi. Što je ujedno i dobra stvar jer od taksista saznate jako puno stvari. Javni prijevoz, u slučaju Prištine bus, tramvaj ili metro nemaju, hehehe, mi je nažalost nepoznata stvar. Vidim da autobusnih stanica ima puno te su prilično regularne. Busevi izgledaju sasvim pristojno, za stanice ne bi mogao baš to reći. Za linije ne bih znao ništa, iako mi izgleda da ako mislite koristit javni prijevoz morate tražiti pomoć lokalaca, jer sudeći po izgledu autobusnih stanica, mislim da nemate baš previše informacija na njima o tome gdje kamo i kako.
E sad taksi, za to sam stručnjak, recimo. Postoje dvije vrste taksija. Službeni taksi, tj. taksi kompanije, te privatni taksiji. Taksi kompanije ovdje su privatne, te ima hrpa. Što rezultira zdravom konkurencijom te dosta kvalitetnom uslugom. Privatni taksiju su gdje obični ljudi kupe taksimetar, stave taksi znak i pokušaju zaraditi za život. Moj savjet je da koristite službeni taksi. Razlika između službenog i privatnog je mogućnost dobivanja računa, uvijek se uključuje taksimetar, nema nekih ludih cijena, te su puno sigurniji, imaju i mogućnost naručivanja, naravno. Također svaki put prije nego krenete jave službi koliko Vas je u autu te kud ste krenuli (iako sigurnost ovdje nije nikakav problem, ipak se osjećate bolje). Osobno bih preporučao dvije taksi službe. Taksi Dalas, te Taksi Robert. Lagano ih je prepoznati. Dalas ima crne Mercedese sa logom, dok Robert ima bijele. Taksisti su uglavnom malo stariji ljudi koji pričaju naš jezik, te koji su služili kod nas u Hrvatskoj uvijek se vole sjetiti tih vremena. Te kao što sam rekao saznate puno od njih, ako pitate, iako nekad i sami započnu sa razgovorom.
Osim razlika između službi ima razlike između taksimetra. Ja vidio dva. Jedan sa svijetlo zelenim ekranom i jedan sa crvenim slovima. Crveni su uglavnom kod privatnih. Osim što su skuplji, nemaju mogućnost printanja računa, te ih ne uključuju baš. Zeleni imaju uglavnom službeni. Na njima piše koliko košta kilometar, te printaju račun.
Cijena je 1.5€ za start te 0.6€/km. cijena je ista neovisno o vremenu. Ako traže više, mijenjate taksi.
Ako nekog zanima, postoji jedan vozač u jednom taksiju koji ako mu velite da Vas odfura u Phoenix bar (koji je u centru, on vas odfura malo van centra u neki kupleraj. I tako on nas ostavi tamo tvrdeći da je to taj bar. Mi ne znajući je li to to izašli van taksija i krenuli prema ulazu. bilo mi je čudno mjesto odmah, a činjenica da su tražili iskaze na ulazu je trebalo biti dovoljan dokaz da nešto ne štima, ipak smo ušli. Uđemo mi popnemo se stepenicama, kad tamo 5 žena naredanih na šank te gledaju prema vratima. Kad smo došli gore, vrata dolje su zaključali. Budući da samo skoro bili sami, malo nam nije bilo svejedno, ali okrenuli smo se izašli nije bilo problema. Osim što nas je taksist izjebo. Drugi put tu noć. Iako krivi smo si sami.
Znači ,službeni taksi, zeleni taksi metar.

Roba, namjernice:
Kad su ljudi krenuli ćuli da idem u Kosovo svi su se požurili i rekli mi da im kupim Spider zimsku jaknu ovdje, kao ovdje je sve jeftino i sve je fejk ili sa greškom. Naravno mi malmalzi kakvi jesmo krenuli u Diesel dućan (originalan, ovo bih sad već mogao nazvati profesionalna deformacija). Ima ih dva u Prištini. Krenuli mi i višestruko ostavili masne pare tamo, bar je. Iako ja osobno ne volim kopije ili odjeću sa greškom. Originalna odjeća, koje ipak ima, heheheh, je skupa ali ipak jeftinija nego u Zagrebu. Diesel hlače su ovdje 80-110€. Mislim da su doma oko 1000kn, iako možda sam u krivu. Ali trebalo bi ovdje biti jeftinije jer je standard niži.
Naravno fejkova ima. Diesel, Versače, Replay, Armani traperice su oko 100-200kn. Razno razne trenirke isto koštaju bagatelu. Naravno Adidas, Nike itd. Za po doma kupiti super, iako rekoh ja to ne volim. Međutim ako se netko želi opremiti za zimske spotove, ovo je zemlja za Vas. Jake zimske skijaške jakne za 400-500kn. Skijaške hlače 100-200kn. Naravno ove kopije se po ničemu ne razlikuju od originala. Tj. govorim cijelo vrijeme pogrešno. Kopija bi bila Nuke umjesto Nike. Ovo je Nike sa greškom, međutim ako otkrijete grešku svaka Vam čast.
Hrana namjernice i takve stvari. Najbolje od oba svijeta. Dušu dalo za jugostalgičare (je li se ovako piše). Ako ste imali neki proizvod iz djetinjstva koji su povukli nakon pada Juge, ovdje možete naći. Zastupljenost Hrvatskih proizvoda je velika. U dućanu ako kupujete, možete bez problema naći sve Hrvatske proizvode kao i kod kuće. Jedino još nisam našao Vidniju "Mleko z bregof" kako bi mi to rekli doma. Ne volim Dukat. Slovenski artikli su isto prisutni i za njih vrijedi što i za srpske. Vidio ovdje neke stvari iz Slovenije koje su nestale padom Juge, ili su se bar prorijedile.
Hrana je jeftinija nego kod kuće u biti sve je jeftinije nego doma.

Restorani, hrana:
Ovom prilikom bi se htio zahvaliti jednoj Albanki iz Zagreba koja mi se javila i preporučila mi hrpu restorana i klubova. Hvala. sakupio preporuke, sad se trudim da ih sve prođem, pa će o tome više, te sa slikama biti drugi put. Pokušavam slikati hrane koje jedemo, tako da će i to biti jednom.
Ako ima netko tko me čita a vegetarijanac je jer ne voli jesti meso jer se životinja treba ubiti neka preskoči ovaj dio, hihiihiihiihih.
Kuhinja je ovdje mesna, usudio bih se reći, iako ovdje ima svega i svačega kao i svugdje. Ćevapa, pljeskavice, su ovdje dobri i sveprisutni, iako bi netko kao Ribafish, treba to istražiti, nije baš da puno jedem takve stvari.
U restoranima ima svega, iako najviše mi za oko zapinju mesine. Ali baš MESINE. Naime kao što sam napomenuo hrana je ovdje jeftinija i to se recimo možda dobro vidjeti na odrescima. Odrezak ovdje ima bolji omjer veličina/cijena. Za 70-80 kn dobite takav komad mesa ovdje kakav bi doma dobili za 100-120kn. Morate imati na umu da restorani ovdje ne poslužuju svinjetinu, iako je ima u dućanima, negdje. Postoji restorani kao "Beli Manastir, ako sam dobro zapamtio, gdje stranci idu i krkaju se odojcima. Naravno restoran je u dijelu sa Srpskom populacijom.
Prošlu subotu smo ja i kolega otišli u Mex kantinu i ja sam naručio Tripple Steak. Brijem da sam dobio pola vola. Taj dan smo radili ono što ne b i smjeli po 10 božjih zapovijedi. Nakon tog odreska nismo ništa stavili u usta točno 24h, bez da uopće tokom tog period osjetim nešto zvano glad. Bolesno. Nisam nikad mislio da ću si uspjeti zgaditi meso. Ali uspio sam, doduše na 2 dana, hehehehe.
Jedina misterija u svemu ovome je to da su sve žene ovdje mršave. Majke mi ja nisam vidio neku debelu ženu ovdje. Jučer ja i kolega testiramo neku opremu u kantini na zadnjem katu (tamo jedino GSP dobiva signal). I zezamo se mi, kad uđe 5 žena (bilo je 10.30h ujutro) i počnu ozbiljno rokati po ćevapima. Mislim kako uspijevaju ostati tako vitke a praktički doručkuju ćevape, hehehehehe. Misterija.
Ipak mislim tajna leži u brdovitosti Prištine, možda . Naime samo od centra do našeg dijela ima popriličan uspon, te se dobro zadišete.

P.S.
Dosta. Sljedeći put o ljudima, izlascima, ženama, petama (da petama).
Joj ruka će mi otpasti.
Pozdrav iz Kosova.