Godišnji I: Iz Pakla u Raj.

Ovaj izvještaj godišnjeg će biti koncipiran kao slikovnica. Zahvaljujući Korneliju imam puno fenomenalnih slika.
Imajte na umu da su sve slike pod Copyright-om
Ovime putem zahvaljujem Korneliju koji je teglio fotoaparat i opremu sa sobom.

Iako sam bio mjesec dana na godišnjem, uspio sam uloviti samo 4 dana sa Kornelijom na moru. Budući da nam je oduvijek bio san otići nekud gdje možemo iskoristit bajkove, nakon razmišljanja i pomoći sa stranice www.takeadventure.com (ova stranica ima brdo informacija o svim bike turama unutar Hrvatske, pravo malo blago za ljude poput mene), odluka je pala na Velebit

Sve spremno za ukrcavanje u auto.

Prije svega samo da napomenem da čim duže vani radim tim mi se Hrvatska više sviđa.

Prizori poput ovih se mogu mjeriti sa vrlo malim postotkom onog što sam do sada vidio u svijetu. Kako god država zeznuta ili ne, prekrasna je. Usput, one planine u pozadini smo osvojili.

Odlučili smo se za poći u Paklenicu. Odsjeli smo u Starigradu Paklenica. Nakon što smo bajkove utovarili u auto, krenuli smo ka put moru. Odmah kako smo stigli krenuli smo na prvu rutu. Naime nismo imali puno vremena i svaki dan je bio isplanirani do najsitnijih pojedinosti (iako kasnije ćete vidjeti da se sve izjalovi)

Put ka Velikom Rujnu.

Nakon što smo se oboružali sa puno puno vode, otprilike oko 5 litara krenuli smo prema vrhu brda. Ovaj put bi mogao opisati kao Danteov put kroz devet krugova pakla. Činjenica da smo krenuli u 2 popodne po najvećoj vrućini nije pomogla.

Svaki kilometar koji smo osvojili je bio pakleni. Tako užareno se nisam nikad na svijetu osjećao. Dok je Kornelije pokušavao biciklirati u brdo, ja sam gurao bajk (žalosna mu majka, ali ja sam bio brži). Iako se sada možda neki smiju, mi smo bili sve samo ne u formi, i nagib od 20% nije puno pomagao. Nekad je bilo i bajk teško gurati.

Ovo je snimano negdje na 3 kilometru gdje smo uspjeli uloviti dva kvadrata hlada od nekog borića. Moram ipak priznati da kako smo išli sve više i više, tako nam je sve bolje i bolje išlo. Budući da smo skužili da nam se sad ne isplati vratit, upregnuli smo se kao mazge.

Sad vidite koliko je ovo već visoko. Ovaj dio uspona je bio skroz po cesti bez i trunčice hlada. Ovaj dio je bio najnaporniji i sa najvećim nagibom. Iako ovo izgleda kao vrh, ovo je tek polovica puta. Da smo samo znali da nas još čeka najgori dio.

A sada mala pauza koju smo iskoristili za poziranje. Ja sam btw jako ponosan na ove slike:

Ako netko spomene Photoshop, ubijem ga. Ubijali smo se kao konji da napravimo ove slike, riskirajući sve od sunčanice, lomljenja kosti, fotoaparata i ugriza poskoka.

Nakon ovog dijela i još malo uspona po cesti došao je NAJGORI dio puta. Ako pogledate onu visinsku mapu vidjeti ćete dio u crvenom. Pročitajte. Mi nismo, budale, (inaće piše "Carry bike").Desilo se da smo nosili kilometar (po usponu zbog kojeg smo nekad bili i na sve četri ) bicikle na vrh. Samo da napomenem da uz bicikle i vodu i sve ostalo imali smo garant preko 20 kg na leđima. Na 3/4 ovog dijela usponoa nas je počela loviti lagana panika jer se počeo spuštati mrak (a tada zmije idu u lov). Prema kraju ja sam već mislio da sam umro i otišao u pakao. Ramena su mi već bila plava od nošenja. Kornelije se borio sa upalama mišića. Nažalost iz ovog dijela nismo puno slikali želeći da stignemo čim prije na vrh.
Evo ipak jedne slike:

Međutim kad smo došli na vrh. Ravnica obojana u zlatnu boju zalazećeg sunca. Tako lijepi prizor nisam već jako dugo vidio. Odmah sam pomislio kako sam došao u poljane Eden-a. Naravno nakon onih svih muka, nije ni previše čudno.

Nažalost ovo je tek bila 3/4 kompletne staze. Međutim zbog mraka morali smo se spustit natrag dolje. Budući da je do tog dijela probijena makadam cesta spustili smo se po njoj jer ići dolje po onome dijelu bi bilo samoubojstvo. Dok sam se ja izguštao kao nikad u životu vozeći se po makadamu dolje, ovdje da pohvalim bajk koji se izvrsno ponašao u bilo kakvim situacijama, konačno sam ga iskoristio za ono za što je namijenjen Kornelije se molio na ovome dijelu za svoj život budući da ima tanje gume od mene. Međutim na cestovnom dijelu se skoro rasplakao od sreće. On se spuštao otprilike 60 na sat garant. Ja sam moram malo sporije. Kad smo se spuštali bili smo atrakcija kod turista koji su bili na nižim dijelovima. Jurili smo kao da san sami vragovi gone.

Da sumiramo :
6 sati uspona, pola sata spusta. I isplatila se svaka sekunda tih 30 min.

Sve u svemu ovo je samo prvi dan, ostali dani u drugom postu, isto tako zanimljivi i puni fotografija, pa navratite.

Jedna za kraj.

P.S.
Pozdrav iz Čakovca. Sutra odoh opet u Rusiju.