Da sumiramo

Evo nakon tjedan dana u Hrvatskoj, mislim da mi je konačno sjelo u glavi da je gotovo sa Bahrainom, tj. da je gotovo i sa Bliskim Istokom.
Iako se u mojoj branši posla nikad ne zna, mislim da je Bliski Istok jedno vrijeme nedosežan. Međutim po jednoj strani je tako i bolje.
Ovaj post će biti koncipiran kao posveta određenim ljudima i događajima. Iako većina ljudi koji će biti spomenuti ovdje, nikad neće otvoriti ovaj blog ili uopće biti svjesni da su spomenuti, biti će navedeni za svoju dušu.
Jer ruku na srce, sve uspomene su super i sve je to lijepo prisjećati se, ali kao i sve u životu i te stvari će biti spremljene u neku kutiju, kutiju imenom "bahrain". Ta kutija će bit smještene u nekom dijelu mog pamćenja, međutim uskoro će postati prašnjava i puna paučina.

Ipak biti će tamo, te kad nju izvadim i otvorim biti će mi još slađe prisjećati se nekih stvari. Post će biti podijeljen na dio "Što mi fali" Što mi ne fali" i Što sam tamo vidio po prvi put u životu"

Što mi fali:

Mala - puno pusa, gdje god se nalazila i gdje godi bila. Hvala za super godinu. Neću te nikad zaboraviti. Možda nam se putovi negdje prekriže.

The Pilot - što da velim. Ima da me provoziš u svojem novom autu kad se vratiš. I naravno, da se ubimo kao stoka u nekom baru.

The Pomorac - hvala na druženju, kad se vratiš kući javi se. Pozdrav i tvojoj ženi. Mala je bila puna hvale o njoj.

Ita - moja indonezijska kolegica. Bila je sa mnom od početka na poslu. Prošli smo kroz sito i rešeto duga i naporna godina. Pozdrav njoj i njenoj obitelji.

Shally - moj indijski kolega. Stvarno super čovjek. Naučio jako puno o Indiji i indijskoj kulturi

Moji irski menađeri - Hvala na iskustvu koje sam pokupio od Vas. Samo da znate da jedan priča 5 puta brze od bilo kojeg rappera. Svaki put kad sam vodio razgovor sa njime boljela me glava, ali sve sto mi je rekao i što je ostalo u glavi je ostalo zapečeno, jer sam se morao iskreno truditi da skužim što govori.

Moj auto - Moja lijepa i rasturena Altimica. Preživjeli smo puno toga. Nadam se da si sad u dobrim rukama. Da sam mogao dogurao bi te kući i dalje bi preživljavali super trenutke. Jedini nedostatak je da kao i sve žene troše kao lude.

Ceste - fale mi glatke, ravne, bez ijedne rupice, Bahrainske ceste. Ceste sa minimalno 4 trake. Ceste na kojima je stvarno užitak voziti. Pogotovo ako imate auto koji može malo bolje potegnuti, mmmmmmmm, užitak. Slalom baby slalom. Iako naravno sigurnost na prvome mjestu. Kad se vozim po vukovarskoj i unutarnji ograni mi zamjene mjesta kad prođem križanje Savske i Vukovarske, odmah mi je suza u oku. Ahhh te Bahrainske ceste.

Pješčane oluje - iako se sad The Pilot lovi za glavu, pješčane oluje su meni super. Pješčana oluje je nešto kao magla samo je smeđa. Jedina razlika osim boje je da se magla raščisti dok ovo traje cijeli dan. Meni kao SF fanu ovo bilo zakon. Kad se digne oluja i kad se vozite po cesti i u daljini vidite dizalice i polu izgrađene zgrade, imam osjećaj kao da sam na drugoj planeti. Sve mi nekako izgleda polurealno, samo očekujem kad mi neki vanzemaljac izleti na šajbu. Uglavnom meni super filling i stvarno će mi faliti. Nemam neku lijepu sliku nažalost, ali reci ću The pilotu ili Maloj da mi slikaju i daju.

Klimatsko hlađenje - koliko god vruće u Bahrianu, bar su klimatski uređaji sveprisutni. Ovdje nije pogotovo u mom autu, šmrc. Tako da iako nije tako vruće ovdje je meni gore.

Krevet - moj ogromni veliki krevet. Naravno činjenica je i da imam puno lijepih iskustava vezanih za krevet, hihihih.

Čišćenje sobe - mmmmm. Kako je lijepo kad sve porazbacaš vratiš se doma i sve na mjestu. A kako je ružno kad se vratiš sad sa pola i vidiš da ono što si bacio je i ostalo bačeno. Evo opet mi suza potekla.

Arapkinje i noćni život- po meni tamo kad se izađe je atmosfera puno bolja nego kod kuće.

Mješavina rasa i kultura - iako ovo ima i loše strane, ljudi iz različitih dijelova svijeta daje poseban štimung bilo čemu.

Amwaj – raj na zemlji.

Svi ostali koje nisam spomenuo.



Što mi neće faliti:

Arapska neorganiziranost - stvar zbog koje sam prolio suze i znoj na poslu. Arapi su totalno nesposobni biti organizirani. I lijeni su kao vrag k tome.

Moj drugi poslovni tim - Iako ne mogu reći da mi neće faliti, ali više će biti u ovoj kategoriji. Gnjavili su me do besvijesti i za stvari koje nisu trebali uopće.

Prekriveni rasizam - neću puno o ovome, mogao bih knjigu ovome napisati.

Vrućine - logično

Smeđa boja - nakon pijeska i svega, jedino što mi neće faliti je smeđa boja. Tako nema drugih boja osim smeđe. Zgrade smeđe, pijesak smeđi, ma sve je smeđe.

Piletina i riža - majko mila samo sam to jeo. Išla mi je na uši već van, na uši.



Što sam vidio po prvi put u životu:

Pješčanu oluju - objašnjeno prije.

Lijenost neviđene razine - Arap se parkira ispred dućana i trubi kao budala ispod mog prozora (da sam imao neki RPG, raznio bih ga na komadiće). Trubio je zaposleniku dućana. Jer zaposlenik dućana je morao izaći van pitati njega što želi, vratit su unutra dati mu što hoće. Ovo nije nekakvi drive through već običan dućan. Kako moraš biti lijen da ti se ne da korak van auta do dućana. Užas. Da Arapi nemaju Indijce još uvijek bi bili plemena. Ovo je sam jedan od primjera

Zamotane žene kako voze auto - prije nisam to vidio.

Upoznao i čak išao na piće sa pravom Arapkinjom - heheheheheh. Šteta da je tu stalo

Da se Arapski piloti mole i kad voze avion - haloooooooooooo



To bi uglavnom bilo to. Kao što vidite ima puno više fali mi nego ne fali mi dijela. Sve u svemu ovih godinu i pola što sam bio u Bahrianu mi je bilo posebno i nikad neću zaboraviti to. Nevjerojatno iskustvo. Nadam se da će biti još takvih.


P.S.
Imam još minimalno materijala za tri posta, što se tiče Bahraina. A kud ću dalje znati ćete kad su i ja saznati.
Pozdrav iz kišnog Zagreba.