Dobrotvorni Maraton

Jednog lijepog sparnog sunčanog dana prije kojih dva mjeseca došao je jedan kolega kod mene i pitao me dal želim sudjelovati u dobrotvornom maratonu.
Budući da nisam baš nešto bio u formi pitao sam ga kad će biti, a on mi je smiješkom odgovorio, ma krajem 11 mjeseca, tj. 23.11 (moje rođendan). Ne moraš se brinuti to ti je štafeti maraton i trčati ćeš samo 3km, a do onda će već biti puno hladnije. I ja se prijavim. Kako li sam se samo prevario.

Prije dva tjedna počeo sam trenirati. Sad će se mnogi smijati, pa 3km, pa šta je to, ništa, ništa. E pa nije baš tako malo, plus cilj mi je bio da budem brži od 15min. Nakon početnih tjedan dana uspio sam pretrčati 3km za 15 min. Moram reći da sam ispustio dušu, jer ovdje je tako sparno da dok trčite imate osjećaj da vam konj sjedi na plućima.

Uglavnom, došao je i dan trke, ali prvo da objasnim malo što je Bahrain Maraton Relay. To je 42km dugi maraton koji je podijeljen na 16 etapa. Ovdje sudjeluju samo firme, ustanove, kaj god, znači nema pojedinaca. Svaka firma ima 16 članova, koji trče jednu etapu. Službeno nema pobjednika i gubitnika, svi koji trče dobe medalju. Svaka firma mora platit upad, sponzori plaćaju više. Novac ide u dobrotvorne svrhe. Ove godine je prikupljeno 70 000€. Moram priznati da je ovo puno bolje, nego neki dobrotvorni koncerti, koji se održavaju kod nas. Također na stranicama Maratona lijepo piše tko je dobio kakvu lovu, sad dal su nju dobili ili ne je druga stvar, ali bar javnost vidi kamo se ulagalo.
Ove godine je bilo 150 timova po 16 igrača, plus vozači i navijači, okupilo se oko 2000 ljudi. Najveći do sada.

Dan utrke je bio pakleni, bilo 33 stupnjeva, pazi 33 stupnjeva pod kraj 11 mjeseca. Trčati je bio pakleno. Ja sam dobio brdovitu etapu i to baš na ulazu u pustinju. Iako sam pretrčao etapu za 16 minuta, nisam uopće bio zadovoljan sa sobom. Dok sam trčao mogli ste ispeći jaje na mojoj glavi, ali eto preživio sam.
Promet je bio loše reguliran jer Arapi moraju svugdje autom, tako da je svaki trkač išao autom na svoju etapu, što je rezultiralo time da su neki trkaći dotrčali svoju etapu i čekali sljedećeg trkača koji je zapeo u prometu. Naravno ako ste imali Hummer, onda ste samo sa ceste skrenuli u pustinju i bok. Mi nismo imali Hummer, ja sam se osobno vozio u Miniju.
Samo da napomenem da naša pametna Pakistanska zgodna (ja ne trčim jer pušim hehehe) zaposlenica (ona ima Mini) je dizajnirala lijepe odore ali nadasve nefunkcionalne. Pretamno i prepamučno za trku.
Naš tim se sastojao od muških i ženskih, starih i mladih (trčala je i kćer od sekretarica, imala je samo 13 godina, bila je zamjena tipu koji je zapeo u prometu). Moram reći da mi je fascinantno da se ona ponudila da trči. Još je k tome posudila od frendice dva broja manje patike. Jadnica je završila etapu u vrlo dobrih 25 minuta. Nažalost imala je na nogama toliko žuljeva da je potražila pomoć od hitne. Ali svi su bili vrlo vrlo ponosni na nju, a njoj je bilo vrlo drago, što njoj se vidjelo na licu.

Vidjeti ćete i slike, da ne mislite da je riječ pustinja pusta riječ.
Imao je Kornelije pravo, kad je rekao da se tako neću ubit niti za jedan rođendan. A bilo ih je kad smo se ubili, ali ne sportom već nečim drugim, hehehe.

Nakon utrke otišli smo na roštilj generalnom menađeru, zašto njemu, zato jer ona ima najveću kuću. Tj. živi u compaundu koji izgleda kao rajski vrt. Čak i ptice pjevuše tamo. A baš sam bio ljubomoran na njega. Ogromna kuća, plava švedska bomba od žene i naravno super auto, šmrc šmrc. Eh možda ću i ja jednom tako. Plus napravio je najbolje hamburgere, mmmmmm.

Moj firma je bila medu zadnjih 10, hihihihih, ali mogu reći da je bio jedan nadasve lijep dan, super događaj za team building, plus dobio sam boju.
Rođendan kakav ću pamtiti dugo vremena, a klincima ću srati da je tata trčao pustinjski maraton (naravno neću reći sam trčao samo 3km, heheheh).
Samo da napomenem da ako će netko gledati rezultate na onoj stranici. Neke firme unajme profesionalne trkaće (ex. Kenijske olimpijske maratonce i tako. Tako da prosjeći čovjek trči 12-16 min po km, oni trče 7. Plus ne trče jednu etapu nego više njih). Ali to nije bitno, kao što sam rekao, službeno nema pobjednika.

Evo slika:

Staza. Evo vrlo lijepo se vidi da je to pustinja. Ovo smeđe je pijesak. Hehehe

Prije starta.

Gužva o kojoj sam pričao. Onaj žgoljavi mali u crnome u daljini e to sam ja. Pokušao sam sprintom završiti etapu (čak sam išao nizbrdo) ali drek. Nisam uspio.

3km nisu puno, ali kad vidite samo kako cesta nestaje u horizont ta 3km postanu puno puno duža.

Hitna, za svaki slučaj. U ovome slučaju svaki muški je bio tamo jer je neka super cura mazala umorne mišiće Deep Heet-om. Ja sam sebe namazao par minuta prije, bumbar

Kćer od sekretarice, pljesak. Ima samo 13 godina,a njena etapa je bila prilićno teška i duža od 3km

Nas tim, nisu svi. Mislim da mene nećete teško naći.

Ako netko zamijeti, ja nisam, ali eto što se dešava kad netko tko ne zna piše engleski

ZA KRAJ:

P.S.
Evo da samo velim da blog postoji sad više od godinu dana. Također Kornelije mi je skrenuo pažnju da sam na Cool listi. Moram priznati da mi je to bilo u glavi stvarajući pritiska, dok sam pisao tekst. Uvijek sam se trudio da pišem uzbudljivo, da se ponavljam i da pišem duhovito i zanimljivo, te da priču popratim fotografijama. Vidio sam raspravu oko toga na naslovnici. Dal mislim da je moj blog bolji od nekog političkog ili književnog ili tako nešto, nije. Dal mi je lijepo što sam na Cool listi, je, zašto bi lagao. Evo nadam se da ste zadovoljni blogom i mojim postovima. Mogli bi biti češći, ali posao me pritišće.

Puno još začudo toplih pozdrav iz Bahraina