Gastarbajterski život

Ljudi uskoro se vraćam kući.Jedva čekam.

Uglavnom, danas smo u menzi upoznali jednog čovjeka sa našeg govornog područja.
Govorili su nam da ovdje ima par državljana BIH i Srbije, ali nismo mislili da ćemo ih ikad upoznat. Pošto nitko ovdje ne razumije hrvatski, ja i Kornelije u menzi pričamo prilično glasno o svemu i svačemu. Tako on načuo hrvatski jezik i došo sjesti k nama.
Kad ne pričate hrvatski (ne računam telefonske pozive kući te Kornelija i Brika) više od 2.5 mjeseci, raspričate se ko ludi.

Čovjek je rodom iz Sarajeva, ima po mojoj procjeni oko 45-50 godina i trenutačno živi u Nizozemskoj. Nakon pričanja o svu i svačemu, zapeli smo na životnim pitanjima. Kako to biva sa osobama punim životnog iskustva, odmah ti moraju dati svoje mišljenje i životnu filozofiju.

Nakon što je Kornelije iznio svoje životne planove, čovjek se samo počeo smijat. Reko je da smo naivni, te da mu vjerujemo da nam neće život teći kako smo planirali.

Moj (a vjerujem i Kornelijev) plan je bio zaposliti se u našoj firmi, raditi vani, zarađivati dosta veće novce nego što bi dobivali doma, stjecati poslovna iskustva, cijelo vrijeme štedeći za kuću obitelj i ostale stvari, a nakon određenog broja godina smirit se. Prestat putovati i izbivati van Hrvatske po 3/4 godine, kao što to radimo sada.

A on nama da je on isto tako razmišljao kad je bio mlad, a evo ga sad već 22 godine u ovoj branži posla. Da je vrlo teško prestat raditi po inozemstvu kad jednom počneš. Razmišljaš, prvo par gpodina za kuću, pa jos par da si osiguram neke stvari, i tih nekoliko godina preraste u 22.
Tvrdi kad u konačnici povučeš crtu: nisi toliko puno zaradio vani, jos kad usporediš zarađene pare sa dijelom života koji si proveo po svijetu odvojen od obitelji i prijatelja.

Reko je da je on otišao u Holandiju te, da mu je tamo bolje nego da je osto u Sarajevu.. I napomenuo nam je da njegovov mišljenje nema veze sa domovinskim ratom. Iako je reko da nije ni vani živjeti med i mljeko, da se isto živi sa kreditima, stanovi su skupi, vani je ipak bolje.
Da napomenem da u ovoj branši postoji sasvim realna mogučnost da se ode raditi, a zatim i živjeti u drugu državu.
Da je djecu koja su odrasla vani teško učiti materinjem jeziku i tako. Ovo za jezik, znam da sere, jer imam rodbinu čija su se djeca rodila i školovala u Njemačkoj i govore i razumiju hrvatski bez beda. Istina da govore čistim dijalektom, tj ne govre književni (recimo da ih dalmatinci ne bi razumjeli bas) ali ipak.

Znam da puno ljudi govore da kad jednom počneš putovat da teško prestaneš. Isto vrijedi i sa vraćanjaem u rodnu grudu. Upoznao jedan par koji je otišao u Ameriku pred par godina i nepokolebljivo su tvrdili da će se vratit kući, ali sada su totalno preokrenuli mišljenje i ne žele se vratit kući.

Znam da sam mlad, ali jel totalno naivno očekivati da ovim načinom života mogu sebi stvoriti bolji život u Hrvatskoj od prosječne Hrvatske obitelji, ili cu za 10 godina i ja imati isto mišljenje ko ovaj čovjek.

Pozdrav iz KSA