|
To travel is to live.
Hans Christian Andersen
The World is a book, and those who do not travel read only a page.
St. Augustine
Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.
Mark Twain
Travel is more than the seeing of sights; it is a change that goes on, deep and permanent, in the ideas of living.
Miriam Beard
Don't tell me how educated you are, tell me how much you have traveled.
Mohammed
The journey is my home.
Muriel Rukeyser
I haven't been everywhere, but it's on my list.
Susan Sontag
|
08.08.2007. srijeda
(dobro)susjedski odnosi
Prije otprilike 2,5 godine doselili smo se u ovaj kvart. Sa susjedima je nekako od pocetka sve poslo po krivom. Bart i ja nismo toliko drustveni da podemo do susjeda s domacim kolacima i osmijehom na licu kao da smo likovi iz Desperate Housewives. I tako se sluzbeno nikad nikome nismo predstavili, a nisu ni oni nama. Svi smo dovoljno pristojni da jedne druge pozdravimo kad se slucajno sretnemo na ulici i to je to. Uopce ni ne znam tko zivi u kojoj kuci, niti kako se tko zove. Jedina imena koja znamo su nasih prvih susjeda: Chris pravi Rotterdamac i njegova zena Nanda surinamskog porijekla. S njima smo od pocetka imali neke male konflikte. Jedna od prvih stvari koje nam je Chris rekao je da pravimo previse buke dok hodamo po skalama. Buduci da zivimo u kucama koje su super dobro izolirane i da se susjede gotovo i ne cuje, znala sam odmah da se ovdje radi o napornim ljudima sklonim kuknjavi.
Slijedeci incident se dogodio dan nakon Bozica. Bart je isao postaviti plafonjeru u WC i za to je trebao busiti otprilike dvije minute. Dok je Bart busio, iznenada je netko zazvonio na vrata. Ja otvorila vrata, kad ono pred vratima stoji Chris i dere se s mrzovoljnim izrazom na licu:"Pa ovo je uzasno! Pa Bozic je! Pa stvarno, kako mozete ovako nesto napraviti?" Kao prvo, busili smo samo dvije minute. Kako se uopce stigao izivcirati i doci do nase kuce u samo dvije minute? Kao drugo, mi oboje radimo svaki dan do 5 i moramo koristiti svaki slobodni dan koji imamo za nesto napraviti po kuci, pa makar bio 26.12. Kao trece i najvaznije, da je on dosao i normalnim tonom rekao da bi u miru zelio uzivati u blagdanima, ja bi se s njim potpuno slozila. S obzirom da se on kao budala poceo derati, ja sam samo rekla da cemo uskoro biti gotovi i zalupila mu vrata u facu. To nase susjedske odnose bas i nije popravilo.
A onda su Nanda i Chris postali ponosni roditelji. Kako ja nisam zlopamtilo, odlucila sam ubaciti cestitku u njihov postanski sanducic. Oni su to znali cijeniti i ubacili su 'thank you card' u nas sanducic. To je donekle popravilo situaciju pa sam nedugo nakon toga cak popricala s Chrisom o tome kako je imati dijete najbolje sto mu se ikad u zivotu dogodilo. Nakon toga se broj incidenata smanjio, ali se kontakt i dalje svodio na povremeni 'dobar dan'. A onda je Bart dok sam ja bila u Aziji odlucio malo po malo poceti pilati brojna stabla zbog kojih je nas vrt izgledao kao prava dzungla. To nije ostalo nezamijeceno od strane susjeda kojima su sva ta stabla oduvijek bila trn u oku. Cak i Nanda, koja se prije toga nikad nije udostojila uputiti nam makar i jednu rijec, se iznenada pokazala kao jako pricljiva i ljubazna osoba i od tada su ona i Bart u nekoliko navrata procakulali jedno s drugim. Kad sam ja ponovo stigla doma, Nanda je doslovno istrcala vanka i postavila mi pusta pitanja kao da smo stare prijateljice: "Kako je bilo na putovanju? Zar se nisi bojala ici sama? Zar se nisi zazeljela kuce? itd, itd" Ja sam ostala potpuno zatecena. Na svu muku sam promrmljala par rijeci, a zatim pobjegla u kucu. I sad ne znam sto napraviti. Trebamo li pokusati produbiti kontakt s njima ili stvari ostaviti onakvima kakve jesu?
Koliko je zapravo vazno imati dobrosusjedske odnose? Pa mislim da to moze biti dosta prakticno. Kad npr. odemo negdje na par tjedana, mogli bi zamoliti susjede da nam tu i tamo zaliju biljke. Takoder bi bilo zgodno da susjedi pozovu policiju u slucaju eventualne provale u nasu kucu, a ne da trljaju ruke i misle: "Haha, neka im, to su i zasluzili, pokvarenjaci jedni!" Zar uostalom nije cudno da godinama negdje zivis, a uopce ne znas imena svojih susjeda? U Nizozemskoj je to potpuno normalno, a mislim i sve vise u Hrvatskoj. Moji roditelji su u kvartu u kojem zive poznavali svakoga, sto se ne moze reci za moju generaciju. U djetinjstvu sam jos i imala kontakte s drugom djece iz ulice, ali kad smo svi krenuli u srednju skolu, prestali smo jedne druge pozdravljati, a kamoli se medusobno druziti. Ljudi se sve vise otuduju, pogotovo u velikim gradovima. Onda nije ni cudo da se na vijestima sve cesce cuje kako je netko umro u vlastitom stanu i tu 6 mjeseci trunuo prije nego je njegov les konacno otkriven. Na neki nacin je razumljivo da ljudi, zahvaljujuci milijunu obaveza koje imaju, jednostavno nemaju vremena za odrzavanje dobrosusjedskih odnosa. Ja moram priznati da se meni ideja takvih odnosa u biti svida, ali je u praksi kao ni vecina drugih ljudi nikad ne prakticiram. Lijena sam, nedrustvena, nemam volje muciti se oko drugih ljudi, ne znam o cemu pricati s ljudima koje ne poznajem, itd.
Evo uzmite ove nase susjede Chrisa i Nandu. Zivimo jedni pored drugih i istih smo godina. Medutim mislim da nam je to jedino zajednicko sto imamo. Chris je tip koji voli paradirati ispred kuce obnazenog gornjeg dijela tijela ne bi li mu se mu se misici i tetovaze sto bolje vidjeli. On glumi macho tipa dok Nanda kuha. Oboje puse i to cesto dok drze maloga u rukama. Vole parkirati auto ispred kuce (i zaklanjati sebi i nama vidik) jer im je tesko hodati 10 metara do parkiralista. Itd, itd. Ima puno toga sto nas kod njih nervira, a ako ste procitali gornji dio teksta znate da su ti osjecaji obostrani. Ipak, mislim da ne bi bilo lose povremeno popiti salicu kave zajedno. Pa ne trebamo postati najbolji prijatelji, ali mislim da je zivot ugodniji ako imas dobar kontakt sa susjedima. Ne kaze se zaludu: ''bolje dobar susjed nego daleki brat''. Ipak, pitam se da li cu po tom pitanju ikad ista poduzeti. Ne usudim ih se pozvati na kavu jer se bojim da cemo kao cetvero debila buljiti u prazno ne znajuci sto reci i nadajuci se da ce netko drugi razbiti neugodnu sutnju. Vjerojatno necu poduzeti nista, nego cu cekati da li ce oni nesto napraviti. A oni ce vjerojatno cekati da li cemo mi nesto poduzeti i na kraju od svega nece biti nista.
I eto, bas me zanima... Kakve vi imate odnose s vasim susjedima i mislite li da su dobrosusjedski odnosi vazni?
|
02.08.2007. četvrtak
brljotine o putovanju, svakodnevnom zivotu, starenju i onome sto se dogadalo u niskozemskoj dok mene nije bilo
Vec sam 2 i po tjedna doma. Nevjerojatno kako se brzo zivot pretvori u kolotecinu. Ustajanje u 7, na poslu od 8.30 do 5, odlazak u spizu, kuhanje, itd, itd. Sve ono sto puna tri mjeseca nisam trebala raditi. Nedostaje mi sloboda i zivot bez obaveza, ali istovremeno mi se cini kao da nikad nigdje ni nisam bila. Tako se lako naviknuti na svakodnevicu. Steta. Ma mozda zapravo ni nije steta, inace bi zivot bio nepodnosljiv. Prije ovog putovanja sam se pitala kako ce biti putovati tri mjeseca, da li ce mi to biti predugo, da li cu se zazeljeti kuce, da li ce mi dosaditi. Sad znam odgovore na sva ta pitanja. Putovati tri mjeseca je bilo lako, zanimljivo, opustajuce, poucno i obogacujuce. Nije mi dosadilo. Kuca i svakodnevni zivot mi nisu ni najmanje nedostajali. Bez ikakvih problema sam mogla putovati jos mjesecima. Rado bi jednom otputovala na godinu dana, ali tko ce dati financijskih sredstava za to?
Kad vec govorim o financijama... Ljudi me cesto pitaju odakle mi lova za sva ova putovanja, a neki cak misle da smo Bart i ja bogati. E kad bi to bar bila istina, onda bi odmah sutra ponovo otputovala i to na godinu dana :) U Nizozemskoj je jednostavno lakse ustediti koju kunu nego sto je to slucaj u Hrvatskoj. Osim toga mislim da je sve stvar prioriteta. Ja volim putovati i uzivati u lijepim stvarima u zivotu (npr. izaci vanka na veceru, pozvati prijatelje doma na veceru i pice ili otici na koncert ili festival) i na to i trosim najvise novaca. S druge strane mi nije vazno imati bijesno auto, najnoviji tip mobitela svakih par mjeseci ili odjecu s markom. Ali dosta o tome. Moje veliko putovanje je nazalost zavrsilo. Imam jako puno slika, skoro tisucu i po. Bit ce tu posla pregledati sve te slike i izabrati najbolje za dati ih na razvijanje. Stavit cu jos slika i na blog, ima dosta mjesta o kojima do sada nisam nista stigla napisati, a definitivno su vrijedna spomena. Moram priznati da otkad sam stigla doma, nisam pogledala niti jednu jedinu sliku, ali doci ce vrijeme i za to.
U meduvremenu sam proslavila i svoj 30-ti rodendan. Na Baliju. Dobro je bilo biti daleko na ovaj dan. Mislim da bi mi puno teze palo da sam bila doma. Kao sto je to tesko palo momku moje sestre koji je samo jedan dan nakon mene napunio 30. Eto, sad smo tridesetogodisnjaci i vrijeme je za uozbiljiti se. Za srediti par stvari, za studirati, pronaci ozbiljan posao, a za koju godinu mozda se odluciti i na dijete. Na poslu trenutno imamo tri trudnice (ne znam kojoj je trbuh veci), a jedna prijateljica koja ima 31 mi se prije neki dan zalila da joj je momak (koji je tri godine mladji) rekao da slijedecih par godina definitivno ne zeli dijete. I sad je ona u panici da ce biti prestara kad on konacno odluci sto zeli, a ona vec sad osjeca kako joj bioloski sat otkucava. Eh stvarno starim kad uopce moram voditi ovakve razgovore.
Jedan prijatelj vjecni samac je iznenada nasao curu i to preko krscanskog dating site-a. Nevjerojatno. Za koji tjedan cemo je upoznati i svi pucaju od znatizelje. Rado bi joj postavila par pitanja tipa: ''sto mislis o seksu prije braka, homoseksualnim brakovima ili eutanaziji'', ali smo mu obecali da cemo je bar prvi put pustiti na miru. Meni je stvarno nepojmljivo da netko sebe smatra tolikim krscaninom (u ovom slucaju protestantom) da se cak upisuje na takav specijalizirani dating site. U svakom slucaju se nadam da nije neka ekstremistica jer su svi njegovi prijatelji ateisti, osim sto smo ja i jos jedna prijateljica iz Slovacke kao nekakve kvazi katolkinje (odgojene tako, ali vise ne idemo u crkvu).
Inace se cini da nisam puno toga propustila dok me nije bilo. Zapravo je nezamislivo da sam ja u tri mjeseca toliko toga dozivjela i vidjela, dok su drugi svaki dan isli na posao i nista posebno nisu radili. Ipak, propustila sam neke stvari. Npr. koncerte Pearl Jama i Smashing Pumpkinsa. Steta, ali ne mozes istovremeno imati i ovce i novce. Ma u biti ni nije toliko lose biti doma, ima i ovde dobrih stvari.
|
|
|
| < |
kolovoz, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
| 6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
| 13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
| 20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
| 27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima.
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom.
Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom.
Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina.
Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd.
|
|
