|
To travel is to live.
Hans Christian Andersen
The World is a book, and those who do not travel read only a page.
St. Augustine
Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.
Mark Twain
Travel is more than the seeing of sights; it is a change that goes on, deep and permanent, in the ideas of living.
Miriam Beard
Don't tell me how educated you are, tell me how much you have traveled.
Mohammed
The journey is my home.
Muriel Rukeyser
I haven't been everywhere, but it's on my list.
Susan Sontag
|
17.05.2007. četvrtak
hua hin i phetchaburi
Od vrucine Bangkoka pobjegle smo u kupaliste Hua Hin, nekih 3-4 sata voznje prema jugu. Tamo se nema nesto posebno za vidjeti. Ima plaza, ali nije nista posebno u usporedbi s nekim drugim plazama koje cu, bar se tako nadam, vidjeti tijekom ovog putovanja kroz Tajland. Hua Hin nam je prvenstveno posluzio kao odskocna daska za daljnji put prema jugu. Ovdje smo dobro osjetile da je trenutno niska sezona u ovim krajevima. Restorani i kafici zjape poluprazni, a ni na plazi nije neka guzva. Ipak se jedna vrsta turista moze naci u velikim kolicinama: debeli, celavi, kao rak izgorjeli starci u sandalama s bijelim carapama podignutim do koljena i kratkim gacama podignutim do pazuha u potrazi za mladim mesom. Ovakve primjerke ne bi takla ni s tri izolirana stapa, a vjerojatno ni jedna druga zena tamo odakle su dosli, ali zato je Tajland za njih raj na zemlji. Gdje god se okrenes vidis takve tipove s mladim zgodnim Tajlandankama kako se u javnosti maze, ljubakaju, grle, stipkaju i opcenito se ponasaju kao ludo zaljubljeni par. Jednostavno za povratiti. Femke mi je rekla da su ove cure vecinom kurve, ali ipak. Gadi mi se samo ih i pogledati. U Vijetnamu sam isto tu i tamo vidjela takve tipove, ali ovdje su svuda, gdje god se okrenes, ne mozes ih izbjeci. Zasto muskarci ponekad moraju biti toliko ljigavi?
U Hua Hinu smo jedan dan proveli na plazi. Cijeli dan sam se kupala i suncala. Dobro sam izgorila, ali nema veze. More je toliko toplo da se ne mozes skoro pa niti malo osvjeziti. Valjda ce na otocima biti bar malcice manje toplo. Jos uvijek se pomalo bojim ovih tropskih mora. Znam da je glupo, ali ne usudim se ici bas u neku dubinu jer se stalno bojim da cu vidjeti tko zna kakve bestije, a mozda cak i morske pse. Stalno gledam prema obzoru i stalno mi se pricinjava da vidim nesto. Femke je jos tisucu puta gora, ona se ne usuduje ici u dubinu vecu od 10 cm.
Bas je super ponekad dan provesti na plazi, a kako smo se bile dobro ulijenile, nije nam se dalo ici daleko na rucak, pa smo otisle u restoran na plazi. Ispostavilo se da je to restoran nekog luksuznog hotela s bazenima (koje nazalost samo gosti mogu koristiti) i astronomskim cijenama. Na kraju smo platile masne pare za glupi sendvic, pomfrit i colu i dobro se za to pokajale.
Iz Hua Hina smo isle u Phetchaburi - grad s brojnim hramovima i palacama. Put do tamo bio je prava avantura. Mi smo bile jedine strankinje u busu. Mladom kondukteru smo rekle da nam napomene kad trebamo izaci jer mi ne znamo tocno sto i kako. U jednom trenutku smo primjetile da smo Phetchaburi vec prosli, a bus se nije niti zaustavio, niti nam je kondukter ista napomenuo. Otisle smo do sofera pitati zasto se nije zaustavio, ali problem je sto ni on, ni mladi kondukter, a ni druga mlada kondukterica skoro pa ne pricaju engleski. Nisam ocekivala da ce Tajlandani biti toliko losi u engleskom. Imaju toliko turista svake godine, a vecina ih ipak doslovno ne zna ni beknuti engleski. Gori su od Vijetnamaca.
I tako smo mi pokusale objasniti da zelimo ici na autobusnu stanicu u Phetchaburiju, ali su nas na kraju izbacili nasred ceste izvan grada. Nismo znale sto napraviti. Pokusala sam stopirati, ali to nije uspjelo. Taksija nije bilo nigdje na vidiku, a auti su jurili kao ludi. Nije bilo sanse da pjeske dodemo do grada jer je bilo predaleko. Srecom smo nabasale na par ljudi koji su tu nesto prodavali. Oni takoder nisu govorili engleski, ali smo se ipak nekako uspjeli sporazumjeti. Jedna zena nam je rekla da sjednemo iza nje na motor i tako smo se sve tri skupa vozile na jednom motoru. Stalno sam ocekivala da cemo se slupati ili da ce bar jedna od nas pasti s motora. Zena nas je dovela do dva tipa koji su svaki imali svoj motor i oni su nas onda odvezli do centra grada. Voznja na motoru mi nikad nije bila omiljena stvar, ali moram priznati da se sve vise navikavam na to. U Aziji si ponekad jednostavno prisiljen sjesti na motor, htio ti to ili ne. Eto, zahvaljujuci srdacnim Tajlandanima na kraju se sve dobro zavrsilo.
Na povratku u Hua Hin ukrcali smo se u neki jeftini lokalni bus. Nema klime, nego ventilatori na plafonu, svi prozori otvoreni, a takoder i vrata. Bus prekrcan, uopce nije bilo mjesta za sjesti, ali vozac nam je pokazao da mozemo sjesti pored vrata. I tako smo se vozile u busu punom tajlandskih skolaraca u skolskim uniformama pribojavajuci se, pogotovo u okukama, da cemo izletjeti kroz vrata. Iako smo se dobro istlacile, bio je to lijep i zanimljiv dan.
Hram na brdu povise Phetchaburija.
Ovako izgleda tipican budisticki hram iznutra: puno zlata i mnogobrojni Bude u svim mogucim velicinama, oblicima i polozajima. U meduvremenu sam ih vidila poprilican broj.
Meni su od svega ipak bili najzanimljiviji majmuni. U okolici Phetchaburija bilo ih je na desetke. Jos nikad nisam vidjela majmune ovako izbliza, osim u zooloskom vrtu. Nisu oni bas ni bezopasni. Vidjeli smo kako je jedan veliki napao psa, a pokazao je i zube jednoj curi kad mu se malo pokusala pribliziti da bi bolje slikala.
Sretna obitelj. Tko kaze da ne potjecemo od majmuna?
|
|
|
| < |
svibanj, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima.
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom.
Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom.
Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina.
Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd.
|
|
