2. školska zadaća 26.3.2009.

***
Nervozna sam. Uskoro ću morati izaći van. Strah me. Što ako se zbunim? Što ako ostanem bez riječi? Što će ljudi misliti?
Tmuran je dan. Pada kiša. Baš prikladno. Polako odem do svog velikog, prepunog ormara. Otvarajući ga, prisjećala sam se svih svojih uloga, raspoloženja, razmišljanja i nada. Taj ormar mi mnogo znači. Polako sam vadila ono što sam danas htjela odjenuti. Nakon par minuta, ormar je već bio poluprazan. Sve sam poslagala na krevet. Stala sam pred ogledalo i počela.
Tužna? Sretna? Zamišljena? Ozbiljna? Zaigrana? Kakva da danas budem? Ispobavala sma masku po masku, kostim za kostimom. Mnoge kombinacije su prošle kroz moje ruke. Baš me zanima što će moja prijateljica odjenuti. Bilo bi dobro kad bi se uskladile, ali ona je već vjerojatno izašla.



Sat nije prestajao kucati. Zapravo, kucao je nekako prebrzo. A mene pak nije prestajala pratiti jedna misao. Velika i hrabra. Misao o onim vremenima kad mi nije trebala maska. Što sam ju više potiskivala, nekako mi se češće vraćala. Ali, ja nisam hrabra. Bojim ih se. Što ako mi se budu rugali? To ne bih mogla podnijeti.
Odustala sam. Legla sam na krevet i pogledala kroz prozor. Kada bi svijet barem bio jednostavniji. Kada bar ne bih trebala to odglumiti.
Bilo je vrijeme, trebala sam krenuti, čekaju me. Napokon sam odabrala. Duga bijela haljina i ona prekrasna maska sa spokojnim osmijehom. Sviđa mi se. Nju najčešće i nosim. Osmjehnuvši se, podigla sam pogled prema ogledalu...
Moj osmijeh, malen i odvažan, stajao mi je na licu. Što sam više gledala osmijeh na svom licu, on je postajao veći, do nije prešao u smijeh. Već dugo nisam bila tako... Zadovoljna i bez maske.
Brzo sam uzela torbu i istrčala van, prije nego i ono malo moje hrabrosti nestane.



Uspjela sam. Bila sam i više nego zadovoljna. I drugima se svidjelo. Došla sma kući, uzela sve maske iz ormara i bacila ih. Jer sada mi više ne trebaju. Ne trebam više glumiti. Shvatila sam da bez obzira na to što mi se svijet oduvijek činio poput pozorince, ja mogu biti... samo ja.
***

Vjerojatno ste do sada već shvatili da sam prepisala svoju zadaćnicu koju sam napisala za hravtski. Nema neki poseban razlog zašto sam to učinila. Mislim, nije da je ova priča nešto posebno ili nešto tako, niti jer sam htjela da je svi pročitaju, nego mi se jednostavno pisao post, a nisam imala ništa pametno za reći.

pozdrav

P.S. Inače, ovo mi je 50. post. Bravo za mene. :)

Napokon. Mislim da je besmisleno nabrajati sve razloge radi kojih toliko dugo nije bilo posta.

Nemam sreće. Jednostavno nemam. S ljubavi ne.
Ne znam otkud da počnem.

Bilo je Valentinovo. Dan kao svaki drugi. Navečer sam otišla na facebook kao i obično. A onda, evo imam novu poruku. Ništa neobično. Ali, tko bi očekivao da je ta poruka ljubavno pismo? Anonimno. Ja... Nisam mogla vjerovati. Bila sam tako sretna, uzbuđena i nervozna. Pa tko bi to mogao biti?
Da ne duljim, nakon mnogo muke uspijela sam izvuči iz njega tko je.
On je prijatelj lika u kojeg sam zaljubljena, a ne bi smjela više biti, jer kao što znate ima curu.
On je visok, crnokos, ima prekrasne plave oči, pa čak je i simpatičan... i godinu dana mlađi. Ne to nije razlog jer nisam na kraju završila s njim. To je bio samo jedan od razloga zašto to nije uspijelo.
Nisam znala što ću. Htjela sam ga zavoljeti. Zbilja. Jer ovakve prilike ne dobivam često, tj. uopće. Bio je tako drag, dobar prema meni. Bio je sve što sam ikad od jednog dečka htjela.
A opet, osjećala sam se kao u onim filmovima kada imate duha koji vam ispunjava želje, i kažete želju, ali ne dovoljno točno, tj. ne u detalje. I onda ne ispadne kako ste htjeli. A koji je bio moj nedostatak u želji? Pa moja želja je zapravo bila naslov prošlog posta: "No, I am not trying to find a perfect guy, just someone who'll know how to love me." A fali: "And who could I love."
Ali, jednostavno nije išlo. Otišla sam s njime i van jer nisam htjela donijeti odluku dok ga bolje ne upoznam. Mislila sam da će mi se možda svidjeti. Ali, taj izlazak mi je samo potvrdio odluku koju sam zapravo već i donijela: ništa od toga. Nije to bilo to. Falilo je, ajme kako glupo zvuči, 'ono nešto'. On je tako drag, dobar, imamo mnogo toga zajedničkoga, ali kao da mi je brat, prijatelj. Mogu s njim satima razgovarati, ali se ne mogu zamisliti da smo išta više od toga.
I ne, nije mi žao. Znam da sam dobro odlučila. Žao mi je jedino njega. Jako. I možda što jesam propustila priliku da napokon imam dečka. Ali, kad, kvragu, jednostavno nije išlo. A čemu biti s nekime samo da sam u vezi, kad to ne bi bila nikakva veza.

Sto sad ljubav
ma sto sad ljubav
ima s tim
kad te vise ne volim
kad te vise ne volim

Ma ne placem, mama,
ne rade to muskarcine o ne
sve je to od dima,
ma kakve emocije
i to sto ne jedem, mama,
to je stvar linije
i sama znas
da ne trpim savjete



Sto sad ljubav,
ma sto sad ljubav
ima s tim
kad te vise ne volim

Ne zovi mama, ne zovi doktora
jer nema lijeka protiv tog otrova
ma dobro mama,
preboljet cu ja to
samo pusti nek svira
glasno rock 'n' roll

Sto sad ljubav,
ma sto sad ljubav
ima s tim
kad te vise ne volim

Tih tjedan dana prije nego smo otišli van, osjećala sam se užasno. Stalno sam samo o tome razmišljala. Što da radim? Tako mi je bilo lako kad je sve ipak završilo.
Tjedan dana nakon toga, osjećala sam se super, ništa mi nije falilo. Bila sam baš zadovoljna. A sad, opet sve po starom. Ne mogu si ga izbaciti iz glave. (ovo se naravno odnosi na lika u kojeg sam bila/jesam zaljubljena).
Nemam sreće.
Sad bi trebalo ići nešto dubokoumno, dirljivo, jedan onaka kraj kakav uvijek sljedi. Ali, ovo me sve izbacilo iz takta.
Zahvalna sam jedino na tome, što mi je ovo na neki način uvelike vratilo samopuzdanje. I naravno, što već dugo nisam imala tako lijepo Valnetinovo.

Hvala ti na svemu.
Hvala što si mi uljepšao dane.
Hvala što si me vratio u realnost.
Hvala što si mi pomogao shvatiti neke bitne stvari.
Hvala što si me naučio cijeniti ono što nemam.
Hvala što si mi vratio nadu u muški rod.
Hvala što si mi dokazao da postoje dobri ljudi poput tebe.
Hvala što si bio tako dobar prema meni.
I molim te oprosti mi, ali jednostavno nije išlo.
Imam i zamjerka, ali ti si taj koji je lošije prošao pa ih neću spominjati. Znam da ovo nikad nećeš pročitati, ali vrijedilo te spomenuti. Jer vratio si mi nadu.

osoba A: "Kako si?"
ja: "Pucam. Srce se raspada. Mislila sam da sam našla odgovarajuće ljepilo, ali samo sam otvorila rane."
osoba A: "Kako ti mogu pomoći?"
ja: "Ne znam. S vremenom će valjda proći samo od sebe. Samo budi uz mene i pomozi mi naučiti cijeniti ono što imam, ali i ono što još nemam. Jer ne znam da li imam snage izgubiti ponovno."

Ja znam da ja to mogu. Ali, postoje trenuci kada se zbilja zapitam: zašto?

pozdrav