Eto, napokon sam skupila snage napisati novi post. Trebalo mi je malo više vremena da si složim stvari u glavi sad kada sam saznala kako zbilja stoje.
Sve je sad toliko...jasnije. Sve čemu sam ikada tražila smisao ili razlog, povod ili namjeru, našla sam. Ali, kao i mnoge druge stvari u životu, potpuno je drugačije od očekivanog. Makar, 'našla' možda u ovom slučaju i nije pravilan izraz, jer prije je to našlo mene, tj. jednostavno: izišlo na vidjelo. (kako je ovo 'izišlo na vidjelo' nekako neobično kad se napiše xD) Sve savjete koje su mi ikad davali o tome da mu nešto kažem, možda sam i trebala poslušati, no, sada to nikada ni neću saznati. S obzirom na to, da se tu više ništa ne može, sve bi to trebalo postati prošlost i stajati mi iza leđa u životu kao pouka. Ali, kao i svi oni savjeti i teorije, koliko god riječima to lako kažemo i to jednostavno zvuči, to nije toliko jednostavno provesti. Možda nekima, ali meni zasigurno nije. Možda bi mi i trebalo biti lakše jer mi se dogodilo već drugi put, ali vjerujte mi zbog toga mi je samo teže. Znam da sam već možda ljude previše izmorila tim svojim jadikovanjem, tj. prije ljutnjom i živciranjem, ali i sebe sam. Svi oni kojima me je bilo teško slušati: razmislite malo bolje kako je tek onda meni kada se moram slušati svaki dan, svaki sat, svaku minutu i svaku sekundu bez prestanka.



Ne, nije stvar samo u njemu. Nije stvar samo u ovom slučaju. Stvar je u svemu skupa. U onome što je bilo, onome što će biti i u onome što je, tj. nije.
Kako sad sve izgleda tako jednostavno. Tako logično i smisleno. Kad se samo sjetim kako mi je prije bilo zamršeno, pitam se da li mislim na istu stvar. Zašto je tako teško gledati objektivno? Odvojiti se od srca i malo pogledati očima punim razuma? Netko bi možda krivio moje prijatelje jer mi nisu rekli, jer ni oni nisu pogledali na to objektivno. Ali oni nisu krivi. Uopće. Jedini krivac je moja bujna mašta i krivo shvaćanje ovoga svijeta, koji je zapravo u mnogim pogledima prilično jednostavan ali ga mi uspijemo zakomplicirati.
Znam, trebala sam jednostavno pitati. Kao i sada. Mnogo toga sam ga sada pitala što se prije ne bih usudila. Zašto je sada lakše? Zato jer nije više bitno da me vidi u svijetlu u kakvom ja to želim. Savršenu, onakvu kakvu bi svatko poželio. Ali, bila sam u krivu. Trebala sam pustiti da me vidi onakvu kakvu jesam. Ali, mnogo puta sam se onda zapitala: a kakva sam ja to zapravo? Tko sam ja? Ime i prezime. To je sve što sam mogla odgovoriti. Ali iza toga naziva tek stoji ono što taj naziv predstavlja, jer ime je samo maska koju koristimo dokle ne vidimo da li je taj netko vrijedan onoga što maska tako brižljivo čuva. A jedini tko je vrijedan vidjeti ispod maske je onaj koji će nas voljeti bez obzira na masku i ono ispod, bez obzira na sve. Jednoga dana valjda ću sresti i takvoga dečka. Valjda. Jer tko zna, da li takav uopće postoji?

osoba A: "Kako tvoje srce?"
ja: "Pa, uspijela sam naći sve djelove. Čak sam ih i uspijela složiti. Točno onako kako su bili."
osoba A: "Pa to je super. Znači, ipak te je prošlo."
ja: "...Ali postoji problem."
osoba A: "Koji?"
ja: "Ne mogu naći dovoljno jako ljepilo koje će ga držati takvoga kada ga sljedeći put vidim s curom na hodniku."

Bit će bolje. Znam. Ali, treba vremena. Već je bolje nego prije. Ali nedovoljno dobro. Koliko dobro uopće treba biti da budemo zadovoljni?

pozdrav