... Napokon kiša. Nakon tjedana i tjedana nepodnošljivih vrućina. Jedan od rijetkih slučajeva da sam ju jedva dočekala.
Uživam... Praznici su. Nema obaveza. Nezamislivo lijepo. Stalno imam osjećaj da ću se odjednom probuditi i shvatiti da sanjam. Ali, ipak je prestvarno da bi bio san. Valjda. Također, stalno se bojim da će mi praznici prebrzo proći a da neću stići napraviti sve što sam htjela. Al dobro, samim pogledam na kalendar shvatim da imam još puna dva mjeseca.
U početak školske godine sam ušla s strahom. Sama, u novoj velikoj školi, neznajući nikoga. Zatim je nastupilo veselje i zadovoljstvo ljudima u razredu koje sam upoznala. Eh da... Onda sam se pak zaljubila. Bila sam sretna. Nadala se nečemu lijepom. Očekivanja su bila podosta velika. Mislila sam, (ne samo za zaljubljenost) ako je ovako dobro krenulo kak će onda tek dobro završiti. Onda su počeli problemi. Počela sam imati osjećaj da u srednjoj nemam prijatelja, da me ljudi iz razreda ignoriraju, ne pozivaju van, izostavljaju me. Moj odnos s onim tipom, o kojem zbilja neću puno jer mi je toga više dosta, je također radio probleme. Bila sam razočarana. Potpuno izgubljena. NIsam shvaćala u čemu sam pogriješila. Ali, sada napokon shvaćam. Očekivanja su bila prevelika.



Postala sam optimistična, ali ne dovoljno da bi i u takvoj situaciji našla nešto dobro. Bila sam jako razočarana. Svojim životom. Ponovno. Koliko sam se samo puta sobom razočarala. Previše. Krenuti ispočetka jednostavno nije moguće. Ostalo je jedino prihvatiti ono što imam i nastaviti živjeti. Nadati se boljem sutra. Pokušati možda nešto poduzeti. Makar zapravo ne možeš ništa. Ne možeš popravljati odnose s ljudima na taj način. A prilogođavati im se ne smiješ jer onda to više nećeš biti ti. Bit ćeš nečiji klon. Vjerujte mi to vrlo dobro znam. Dobro se sjećam kad sam se u osnovnoj jednog jutra probudila i shvatila da vodim dva života. Onaj vani, i onaj kod kuće. I, naravno, bila sma razočarana... sa samom sobom. Ali, to je pršlost, nećemo o tome.
Nakon par mjeseci, opet sam bila sretna. Sjela sam i razmislila što se to toliko promijenilo. I, začudo, shvatila sma da je sve ostalo isto. Svijet je ostao isti prema meni. Ali, moj pogled prema njemu se promijenio. Očekivanja od ovog života su se snizila, te sam bila sretnija. Shvatila sam što imam, baš malo prije nego što sam to izgubila. A kad sam opet postala sretna, svijet oko mene je postao bolji. Sve je krenulo na bolje. Prijatelji, škola... Sve na što ipak nekako mogu utjecati... Ljubav bolje da i ne spominjem. Tu se jednostavno ne može ništa.
I sad na kraju školske godine sam zadovoljna. Nisam razočarana, nisam oduševljena, ali zadovoljna dakako jesam. Osobito s školom. :)
Nisam se vratila natrag na pesimista, ali niti sam opet postala onaj optimist. Ja kažem da je čaša napola puna, ali ne zaboravljam ni da je napola prazna. Jer živjeti u zabludi da je sve lijepo, naravno da će nas razočarati, jer nije.
Rađe spustiti očekivanja, nego živjeti u oblacima. Jer sve ono što misliš da si postigao i da imaš u ovom životu, može u trenu nestati. na to treba biti spreman. Nitko vam nikada čašu neće napuniti do vrha. Morat ćete birati na koji način da na tu čašu gledate. Ali, zapamtite, uvijek postoji više načina na koje se može gledati na tu čašu, na ovaj svijet.
Trčeći za nedostižnim gubimo ono što smo već dosegli. Ovaj život nije dovoljan za imati sve.

pozdrav :)