|
Naši roditelji su nam zapravo vrlo slični. Često mislimo kako nas ne mogu razumijeti. Mislim da oni nas ne žele razumijeti. Ne žele ni pokušati jer se boje da bi nas razumijeli te nam tako popustili u nečemu. Jer i oni su bili poput nas. I oni su jednom imali 15 godina. No, danas, kada su stariji, ne smiju, bolje rečeno, ne bi se trebali spuštati na naš nivo. Žele nam biti roditelji, a ne naši vršnjaci.
Zato bi ih mi trebali pokušati razumijeti, jer ni njima nije nešto puno lakše nego nama. Biti roditelj je jako velika stvar.
U njihovom svijetu kao da postoje zakoni: "Ono što je najbolje za našu djecu". To su zapravo neki ustaljeni postupci, koji se događaju u određenim situacijama.

Svi mi katkad znamo što treba učiniti u životu, ali to jednostavno ne učinimo. Znamo da bi trebali poslušati razum i napraviti to što nam on nalaže, ali mi rađe poslušamo srce, ponos ili neki drugi osjećaj. Roditejli pokušavaju ne djelovati pod utjecajem osjećaja. Zato katkad i pomislimo da nas ne vole. No, ironija je što se oni tako ponašaju radi osjećaja koji mi nikada nismo upoznali: roditeljske ljubavi. Oni pokušavaju razmišljati i djelovati razumno, makar, u dnu sebe, znaju da bi na mijestu njihove djece postupili isto kao i ona u nekoj situaciji.
Dokle ne postanemo roditelji, ponašajmo se kao djeca, jer mi to i jesmo. Iskoristimo ovo vrijeme u kojem nitko ne ovisi o nama, u kojem se mi ne trebamo bojati da li smo drugima dobar uzor i da li će se naš krivi postupak odraziti na djeci. Svako razdoblje ima dobre i loše strane.
Zašto žaliti za onim što nemamo, veselimo se onom što imamo, jer čaša nikad nije napola prazna, ona je uvijek napola puna.
pozdrav
|