|
Znate da postoje, kakvi su ne znate, kao ni razlog zašto ih ta osoba ne pokazuje... Ne znam zašto smo mi ljudi tako čudna bića. Želimo da je nekom stalo do nas i želimo da njegova djela to potvrđuju, a opet, nama je teško pokazat te iste osjećaje. Zašto?
Ako mene to pitate, mislim da vam mogu odgovoriti. Npr., meni je podosta stalo do jednog tipa (opet onaj isti iz prijašnjih posteva), možda bi se čak moglo reći da sam zaljubljena u njega. E, sad, ja dobijem priliku u kojoj bi mogla njemu očito pokazat da mi je stalo, ali ja neću. Zašto? Zato jer se bojim da mi taj osjećaj neće biti uzvraćen, te da ću tako biti povrijeđena. Bojim se da njemu nije stalo do mene i da ću ispasti zaljubljena budala. I tu nastaje problem. Što ako ,na primjer, ja neću pokazati da mi je stalo iz navedenih razloga, a nece ni on iz istih razloga makar je i njemu stalo. Tako možemo živjeti dovijeka ne želeći pokazati jedan drugome da nam je stalo jer se bojimo riskirati i biti povrijeđeni. Lako je ljudima reći: "Pa pokaži mu onda da ti je stalo, riskiraj, možda će ti se isplatiti." Ali, oni zapravo ne razmišljaju previše o tome što ako se ne isplati. Nema više povratka nazad... To je prevelik gubitak. Svaka čast onome koji za to ima hrabosti.
Ja katkad uspijem skupiti malo hrabrosti i pokažem mu da mi je stalo. Vjerojatno i on. Ali ja to ne vidim, tj. vidim ali bojim se da si umišljam. Bojim se da krivo mislim, oprezna sam jer ne želim živjeti u uvjerenju. Opet problem: što ako i on tako misli? Što ako i on ignorira moje pokazivanje da mi je stalo do njega jer se boji da si umišlja?
Ti osjećaji nam rade zbilja puno problema i kompliciraju nam život. Tražim znakove da mu je stalo i ne nalazim ih, kada ih ima mislim da si ih umišljam... Što da radim? Ja ne želim riskirat, ja to jednostavno ne mogu, ja sam samo obična kukavica, obična zaljubljena kukavica. A dobro znam da se ovako vrtim u krug, ali možda nažalost, a možda na sreću, ja živim (zasad) s ovom mišlju: Bolje išta nego ništa, ili u ovom kontekstu: Bolje da ostanemo na ovome na čemu jesmo, nego da više nikada ne pričamo zbog mog glupog postupka. To možda nije ispravno...Ali što onda je? Zašto nas u školi uče kolko neka pjesma, koju ćemo za par godina zaboravit, ima stihova umjesto da nas uče što su osjećaji, kako ih savladati, kako ih izbaciti iz glave, kako da skupimo hrabrosti i pokažemo svoje osjećaje !?!?!?!?
pozdrav
|