Mi smo samo robovi vremena

31.12.2007.

Jučer me jedna osoba svojim postupkom podsjetila na nešto što je odavno trebalo biti zaboravljeno. Na mene i moju naivnost,moje slijepo povjerenje nekome tko to ne zaslužuje, nekome tko me povrijedio više puta. On je moja rana iz prošlosti, ali je ostavio velik i neizbrisiv ožiljak. Pokušavam ga sakriti ali ne mogu, previše me boli. Voljela sam ga, i trebalo mi je previše mnogo da ga prebolim. Ali, sve prolazi. Vrijeme neposlušno trči naprijed ne pitajući nas da li smo mi spremni ići naprijed, da li smo se uspijeli pomiriti s tim da mi tu više ne možemo ništa, što je bilo bilo je. Trebamo se brinuti za budućnost. Jer ona je odraz naših djela i grešaka u sadašnjosti, a naše greške ne nastaju ničim drugim nego trenutnim neznanjem i nemogućnosti da vladamo situacijom. Mi se moramo prilagođavati vremenu, a ne ono nama. Ljudi su izmislili vrijeme neznajući da si tako ograničavaju život i trenutke sreće. Ljudi su se sami učinili robovima u želji da sve znaju i da svime vladaju.

Ona me voljela, i ja nju sam katkada volio,
a kako i ne bih ljubio njene velike mirne oči.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.

Čuti beskrajnu noć još beskrajniju bez nje.
A stih pada na dušu kao na pašnjak rosa.

Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.

Moj pogled je traži, kao da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć bjelinom ovija ista stabla,
a mi, oni od nekad, više nismo isti.

Više je ne volim zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

P. Neruda

Pozdrav svima koji čitaju.
Komentiraj { 6 } Print - On/Off - #

<< Arhiva >>