˝Zar misliš da će ti uvijek biti u životu dobro kao sada?! Misliš li da se ne može sve odjednom promijeniti?˝, rekla je ponovno mi se čudeći po ne znam koji put. Valjda smo toliko različite.

˝Prije nisi bila takva...˝, dodala je i značajno me pogledavši. Nije mogla doprijeti do mene i znala je to. Kad ne želim slušati nešto, a to je u zadnje vrijeme dosta često, samo se zatvorim u sebe, ali sada...

˝Ma, ne znam...˝, tiho sam promrmljala želeći u dubini duše da nestane i da me pusti na miru. Ujedno sam htjela da nastavi, da konačno iz sebe mogu izbaciti sve, da se konačno mogu istresti na nekoga. No, ona je stala... Kao da je znala. Povukla se.

˝Ipak je odustala od mene... kao i svi ostali.˝ Ponekad znam stvarno biti preteška. Ali u zadnje vrijeme...
˝Ah, kad bi samo znala...˝, razmišljala sam dok sam ju pozdravljala, dok se približavala vratima, i govorila kako će sve biti u redu, da je to samo još jedna od mojih faza. Ne znam zašto sam to uopće rekla, kad ni sama nisam vjerovala u to.

Da ipak ne mislite kako sam užasna osoba reći ću vam da me dio njenog, moglo bi se reći, monologa ipak bacio na razmišljanje. Zapravo i ne toliko, koliko nedavni događaji.
Po tko zna put ponovno sam razmišljala o prolaznosti i o svom trenutnom životu. Nije to bilo ništa posebno. Bila sam samo još jedna od duša koje se muče u svom tijelu. Postoji, naravno, i mogućnost da sam bila jedina ili među nekolicinom. Svijet se mijenja, ide svojim tokom. Mi se vučemo zajedno s njim. Neki se bore ne želeći promjenu, a neki se prepuštaju raljama života bez ustručavanja. Ja sam negdje između.

Nedavni događaji su me promijenili. Negirala sam to svim silama trudeći se ne razmišljati o tome. No, to je ipak bila neizbježna činjenica koja me polako sve više primoravala da ju prihvatim, da sjednem i razmislim o svemu. Mislim da imam još malo vremena... za to nešto...
Kad sam već tu, ispričat ću vam jednu priču...